Trinaest članova Planinarskog društva “Kalnik” Križevci posjetilo je od 20. do 22. lipnja 2026. godine dolinu rijeke Soče, Krn i Tolminska korita. Organizator izleta bio je Branko Vrbanec, vodiči Branko Vrbanec i Antonio Jantol, a dojmove s izleta prenijela nam je Ana Dubravec.
Postoje mjesta na kojima priroda ne štedi na bojama, a tišina govori glasnije od riječi. Naš trodnevni bijeg u slovensko Posočje bio je upravo to – potraga za tirkiznim mirom, ispitivanje vlastitih granica na alpskim vrhovima i silazak u dubine u kojima se spajaju povijest i mistika vode. Tri dana bila su dovoljna da zaboravimo na asfalt, a premalo da se zasitimo divljine.
- Dan: Rijeka Soča i Tonovcov grad
Prvi susret s njom bio je čisti vizualni šok. Čitali smo o toj boji, gledali slike, ali uživo… uživo ta rijeka izgleda kao da je netko u nju ulio tone najčišćeg tirkiznog likera. Dok smo stajali na obali, hipnotizirani tom nevjerojatnom paletom zelene i plave, znali smo da je avantura službeno počela.
Ubrzo smo stigli do slavnog visećeg mosta kod Kobarida. Drvo pod nogama lagano se ljuljalo, a pogled s mosta bio je nestvaran. Podno nas, na velikim stijenama uz obalu, okupljali su se kupači, dok su oni najhrabriji jedan za drugim skakali s kamena u ledenu, smaragdnu dubinu. Naravno, most takve ljepote u današnje vrijeme ne služi samo za prelazak s točke A na točku B. On je, prije svega, savršena kulisa za Instagram. Prvih nekoliko koraka po mostu pretvorilo se u gotovo potpunu blokadu prometa. Klik, klik, klik. Selfiji iz svih perspektiva, selfiji s pogledom na kanjon, namještanje na što bolju fotku bilo je na nivou. Stajali smo ondje dobrih nekoliko minuta, upijajući (i bjesomučno slikajući) taj nestvarni kadar.
Konačno smo prešli na drugu stranu, no fotografski maraton tu nije stao. Uslijedila je nova runda poziranja: “Čekaj, stani na ovaj vidikovac! Ajde još jedna s pogledom na rijeku!” U tom trenutku, moj entuzijazam prema fotografiranju doživio je nagli pad. Moje lice vjerojatno je jasno govorilo: „Ljudi, došla sam planinariti, a ne snimati modni editorijal za Vogue.“
Moja “oduševljena” faca bila je toliko očita da ju je odmah uočio naš vodič Branko. Srećom, čovjek ima vrhunske senzore za krizne situacije. Priskočio je u pomoć s laganim osmijehom, pa me šaljivo zapričao i zezao kako bi smetnula s uma slikanje koje i dalje traje.
Nakon kratkog hoda kroz šumu, stigli smo do cilja – slapa Kozjak. I doista, on drži titulu jednog od najljepšeg s razlogom. Sakriven u dubokoj, mračnoj stjenovitoj dvorani koja podsjeća na neku mističnu špilju, slap se obrušava u prekrasan smaragdni uokvireni bazen. Svjetlost koja dopire odozgo stvara gotovo kazališni ugođaj. Tamo, u toj skrivenoj oazi mira, zaboravila sam i na predugo poziranje i na blago kolutanje očima na mostu i nakon mosta pa sam uzela mobitel u ruke i odlučila snimiti nekoliko fotografija.
No, nismo bili jedini s tom idejom. Kod slapa nas je dočekala prilična gužva – žamor, turisti i more mobitela u zraku u trenu su narušili onu mističnu tišinu špilje. Ipak, dvije naše planinarke nisu se dale omesti. Dok su drugi užurbano škljocali i odlazili, njih su dvije odlučno sjele sa strane i odlučile pričekati. Strpljenje se uvijek isplati, pa tako i ovaj put. Čim se gužva razišla, a prostor ispraznio, dobile su svoj savršeni trenutak – imale su cijeli, čarobni slap samo za sebe i svoje kadrove za pamćenje.
Na putu prema parkingu, odlučili smo da nam još nije dosta hodanja pa smo produžili do Tonovcovog vrha (poznatog i kao talijanska kosturnica iznad Kobarida).
Do gore nas je vodio uspon preko dugih, strmih i prilično ozbiljnih stepenica. I pogodite što? Iako sam tek malo ranije kolutala očima na fotografski maraton kod mosta, te strme, kamene stepenice s pogledom na okolne planine jednostavno su vukle na – novu rundu slikanja! Iskoristili smo svaki zanimljiv kut, hvatali perspektivu odozdo i odozgo, i pretvorili taj napor uspona u još jednu zabavnu foto-pauzu.
Tek kada smo napunili baterije uočavajući panoramu Kobarida pod nama (i naravno, dodatno popunili memoriju mobitela), bili smo spremni za polazak prema domu. Prvi dan je odrađen sa stilom, s puno smijeha i s debelo zarađenim snom za ono što nas čeka sutra.
2. Dan: Uspon na KRN (2244 m) – hodajući zombiji i kofein kao spas
Drugi dan bio je rezerviran za ozbiljan planinarski zalogaj – uspon na Krn, moćni dvotisućnjak koji ponosno stražari na 2244 metra nadmorske visine. No, prije nego što smo uopće dotaknuli kamen, morali smo preživjeti najteži uspon dana: onaj iz kreveta.
Alarm nas je brutalno presjekao u 4 sata ujutro. Već u 5 sati naša je mala ekspedicija krenula prema vrhu. Prva dva, dva i pol sata hoda prošla su nam u nekom čudnom, nadrealnom ritmu. Zapravo, prošla su prilično brzo jer smo se kretali u stanju čistog mjesečarenja. Hodali smo spavajući, s poluugašenim mozgovima i u apsolutnoj tišini, a jedini razlog za to bio je ozbiljan administrativni propust – nismo popili kavu.
Dok smo tako u tišini brojali korake, iz magle iza nas odjednom su se začuli veseli glasovi. Sustigla nas je ekipa planinara iz Zagorja. Za razliku od nas zombija, oni su prštali od energije. Kako bismo pokazali pravo planinarsko gostoprimstvo (a možda i malo podmazali vlastite zglobove), izvukli smo asa iz rukava – okrijepili smo i njih i sebe jednom brzinskom kratkom za dobro jutro. Pala je tu i simpatična čakulica, no kako su Zagorci ipak hvatali neki brži, sportski ritam, mudro smo ih propustili naprijed da nam krče put kroz slovenske klance.
Ipak, pravi preokret i povratak među žive dogodio se kada smo konačno stigli do planinarskog doma u blizini Krnskog jezera. U tom trenutku, kao da je netko pritisnuo gumb za paljenje – cijela se ekipa odjednom sinkronizirano probudila. Je li to bilo zbog čarobnog planinskog zraka ili činjenice da se iz doma širio miris kave, prepuštam vam na procjenu. S toplim šalicama u rukama i konačno otvorenim očima, bili smo spremni za daljnji uspon.
Nakon kave, staza nas je prvo odvela do predivnog Krnskog jezera. Kratko smo se zaustavili uz njegovu mirnu, obrubljenu površinu tek toliko da upijemo taj ranojutarnji mir i napravimo par brzinskih fotki (ovaj put bez kolutanja očima, jer kava čini čuda). No, znali smo da pravo planinarenje tek počinje. Pozdravili smo se s jezerom i krenuli u napad na vrh.
A taj put do vrha? Recimo samo da je bio sve samo ne lagan. Romantične priče o laganim planinskim šetnjama pale su u vodu onog trenutka kada smo zakoračili na nemilosrdni, strmi teren. Uspon je trajao gotovo cijelo vrijeme, bez sekunde ravnog puta za predah. Sunce je odlučilo pokazati svu svoju snagu, pržeći nas dok smo se borili sa siparom i skliskim kamenjem koje nam je bježalo pod nogama.
Da stvar bude zabavnija, slovenske Alpe su nam priredile i mali sezonski šok – dio staze morali smo savladati gazeći preko preostalih krpa snijega. Kombinacija znojenja na suncu i hlađenja nogu u snijegu bila je pravi planinarski wellness.
Ipak, u toj surovoj bjelini kamena i snijega nismo bili sami. Putem su nas, potpuno opušteno i s dozom laganog ignoriranja, promatrale lokalne ovce. One su stajale na tim nevjerojatnim strminama kao da su na ravnom gradskom korzu, vjerojatno se u sebi smijući nama dvonošcima koji pušemo, uzdišemo i brišemo znoj s čela. Njihova smirenost bila nam je dodatna motivacija – ako mogu one, možemo i mi. Korak po korak, kamen po kamen, vrh od 2244 metra postajao je sve bliži…
Kada smo konačno izbacili zadnji atom snage i zakoračili na vrh Krna, sav onaj napor sa sipara i snijega je nestao. Pogled koji nas je dočekao bio je, blago rečeno, veličanstven. Vrijeme nas je poslužilo iznad svih očekivanja – pred nama se otvorila čista, kristalna panorama od 360 stupnjeva. Planinski vrhovi nizali su se dokle god seže oko, a priroda nam je poslala i jedan poseban bonus: točno iznad naših glava smjestio se jedan savršeni, debeli oblak. Došao je doslovno kao naručen, kao golemi prirodni suncobran koji nas je spasio od daljnjeg prženja.
Naša vesela ekipa iz Zagorja već je bila tamo, odmorna, svježa i spremna da nas dočeka s pljeskom. Naravno, to se moralo proslaviti novom rundom fotografiranja, a ona početna averzija prema selfijima s Kobaridskog mosta potpuno je kapitulirala pred ovim pogledom.
Krenula je opća foto-manija. Snimili smo nekoliko zajedničkih fotki sa Zagorcima (da imamo dokaz o međunarodnoj planinarskoj suradnji), pa onda nekoliko fotki odvojeno po grupama, a na kraju je uslijedilo i nezaobilazno slikanje “sami sa sobom” u dubokoj meditaciji s pogledom u daljinu. Svaki kutak vrha bio je iskorišten, svaki mobitel uposlen, a osmijesi na licima bili su širi od samog Krna. Nakon što pojeli zasluženi gablec, okrijepili se i napunili oči tom nevjerojatnom ljepotom, polako smo krenuli natrag prema dolje. Tek na silasku prema planinarskom domu kod Krnskog jezera doživjeli smo prosvjetljenje. Hodajući stazom, gledali smo oko sebe i pitali se: “Čekaj, jesmo li mi jutros stvarno prošli ovuda?” Tek smo sada u potpunosti vidjeli i doživjeli tu dionicu, jer smo je u pet ujutro, u onoj potrazi za kavom, doslovno – prespavali na nogama.
Da povratak ne bude monoton, slovensko nam je nebo priredilo još jedno iznenađenje. Na silasku nas je u nekoliko navrata pošteno oprao ljetni pljusak. No, umjesto panike i traženja kabanica, to je zapravo ispalo najbolje moguće osvježenje. Nakon cjelodnevnog prženja na suncu i borbe s kamenom, te kapi kiše došle su kao savršen, besplatni planinarski tuš. Rashlađeni, mokri i nevjerojatno sretni, stigli smo natrag u dom. Drugi dan nas je pošteno umorio, ali nas je napunio energijom za finale koje nas čeka sutra.
3. Dan: Tolminska korita – Medvjeđa glava i Danteova inspiracija
Nakon jučerašnjeg alpskog maratona i buđenja u sitne sate, treći dan počeo je u znaku čistog luksuza. Dopustili smo si “grešno” dugo spavanje – čak do 7 ujutro! Polako smo doručkovali, bez ikakve žurbe i napokon u miru popili kavu, pa smo nešto prije 9 sati krenuli prema našoj prvoj postaji: Tolminskim koritima.
Čim smo zakoračili u ovaj najniži i vjerojatno najsvježiji dio Triglavskog nacionalnog parka, shvatili smo da se jučerašnji pljusak samo privremeno povukao kako bi napravio mjesto za – novu rundu fotografiranja. Naravno, foto-aparati i mobiteli ponovno su radili “prekovremeno”.
Istraživali smo taj nevjerojatni, duboki kanjon koji je svojom divljom ljepotom apsolutno očaravajući. Hodajući stazama stisnutim između golemih, okomitih stijena, stigli smo i do slavne Medvjeđe glave – goleme uglavljene stijene obrasle mahovinom koja stvarno izgleda kao glava simpatičnog medvjeda koji je odlučio zauvijek zaspati u klancu. Pao je tu čitav niz obveznih turističkih i kreativnih kadrova.
Sljedeća postaja bila je tajanstvena Danteova špilja. Prema legendi, upravo je u ovom mračnom kutku prirode slavni pjesnik Dante Alighieri pronašao inspiraciju za svoj Pakao. Nažalost (ili na sreću naših umornih nogu), ulaz u samu špilju bio je zatvoren, pa nismo mogli provjeriti ima li unutra stvarno devet krugova. No, to nas uopće nije spriječilo da se dobro zabavimo. Sjedili smo točno na ulazu – na isto ono mjesto gdje je nekada sjedio i sam Dante. Gledajući našu ekipu nakon tri dana hodanja i upale mišića, nemojte se iznenaditi ako je netko od naših planinara ovdje dobio inspiraciju i napiše “Pakao 2”.
Izronivši iz ovog sjenovitog, mističnog svijeta vode i kamena, sjeli smo u aute i krenuli prema našoj zadnjoj, povijesnoj postaji ovog trodnevnog putovanja – Idriji.
Zanimljivo je da posjet Idriji uopće nije bio u originalnom planu izleta! Ideja se rodila spontano, još prvog dana dok smo putovali prema Soči i prolazili kroz ovo mjesto. Tada smo zaključili da bismo u povratku stvarno mogli posjetiti slavni rudnik žive. To je posebno razveselilo jednu našu planinarku kojoj je silazak u ovaj rudnik bio velika želja i san još iz studentskih dana. Naš vodič Branko pokazao je puno razumijevanje za studentske snove, pa nam je bez problema ispunio želju da uronimo u podzemlje pod zaštitom UNESCO-a.
Saznali smo da ovaj fascinantni rudnik ima preko 700 kilometara podzemnih tunela, no mi smo prošetati kroz “samo” jedan kilometar. Atmosfera je bila genijalna, ponajviše zahvaljujući našoj lokalnoj vodički koja je bila prva liga. No, najzabavniji dio uslijedio je kada nam je počela objašnjavati rudarstvo “iza kulisa”. Naime, u rudniku su postojala stroga pravila i podjela poslova prema bojama opreme. Rudari sa žutim kacigama imali su poseban, nimalo mirisan zadatak – bili su zaduženi za iznošenje izmeta van rudnika. U tom trenutku, nas nekoliko je sinkronizirano pogledalo svoje glave. Odmah je krenuo opći smijeh na naš račun i interna zezancija da smo službeno proglašeni “odredom za govna”.
Ipak, povijest kaže da taj posao nije bio bez nagrade. Rudari koji su čistili podzemlje imali su povlasticu da s posla odu ranije, a kao bonus su dobivali i – dobar konjak. Zaključili smo da bismo za kraće radno vrijeme i čašicu vrhunskog konjaka i mi vjerojatno pristali na žutu kacigu!
Nakon što smo uspješno izronili iz idrijskog podzemlja i skinuli svoje slavne kacige, proslavili smo završetak avanture ručkom. S punim trbuhom, čistom dušom i stotinama novih fotografija, krenuli smo prema kući. Tri dana u slovenskom Posočju proletjela su u sekundi, ali uspomene, upale mišića i priče s planine pratit će nas još jako, jako dugo.
Autorica teksta: Ana Dubravec
Fotografije: Ana Dubravec, Ivana Dubravec, Aleksandra Aleksa, Ljiljana Štefulić, Antonio Jantol, Zlata
Uredila: Andreja Bogdan
