Dana 28.2. i 1.3.2026. godine 40-ak članova Planinarskog društva “Kalnik” Križevci posjetilo je vrh Poštak i Babića jezero. Organizator puta bio je Zlatko Mustić, vodič Marijan Pofuk, a planinari su odsjeli u hotelu Kanjon Zrmanje. Kakvi su članovi našeg društva gosti pročitajte u pismu hotela..

Hvala Vam puno na Vašoj rezervaciji i dolasku.
Zaista smo jako zadovoljni – bili ste predivni gosti. Organizirani, vedri, uredni… sve tip-top 😊
Nadam se da ste i Vi bili zadovoljni boravkom kod nas te se iskreno veselim nekoj budućoj suradnji. ☺️

Hvala Vam još jednom, želim Vam sretan put i ugodan dan.

Srdačan pozdrav 🤍
Katarina
Hotel Kanjon Zrmanje—-

A kako je izlet doživjela i opisala članica našeg društva Nina Krnjak pročitajte u nastavku…

Nakon dobro promišljene odluke vodiča Planinarskog društva Kalnik da se planirani izlet odgodi zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta dva tjedna kasnije, termin krajem veljače/ožujak čini se odlično pogođen. Prognostičari najavljuju sunčano i toplo vrijeme bez oborina, idealno za boravak u prirodi. Sve upućuje na to da će narednih dva dana osigurati uživanje kako u prirodi, tako i u dobrom društvu.

Zvuk budilice mobitela označio je vrijeme posljednjih priprema prije polaska. Provjeravam je li sve tu: hrana, piće, rezervna odjeća, pribor, štapovi…sve je tu. A ja, jesam li ja spremna? Hmmm, pomislih na trenutak: nije to za mene, kako ću izdržati dva dana planinarenja, nakon skoro godinu dana od posljednjeg, još kad uzmem u obzir kako sam loše spavala, što ako neću moći, što ako će zbog mojih poteškoća ostali imati problema, možda najbolje da odustanem? No, kako nema vremena za previše razmišljanja, brzo prekidam dosadna, zamorna i obeshrabrujuća pitanja koja mi se roje u glavi i krećem u nepoznato. Kao i mnogo puta dosad, posljednji ulijećemo u kombi. Ekipa u kombiju još snena, ali željna novih doživljaja, novih pomicanja vlastitih granica.

Kao jedan od 5 kombija jurimo autocestom, uz dva usputna stajanja, ubrzo stižemo na odredište, parkiralište kraj malenog mjestašca Otrić. Ispred nas visoravni i suncem obasjani lički kamenjar. Krećemo. Korak po korak, kamen po kamen, metar po metar i sve smo više.

Sve nam je toplije i slijedi prva prilika za kratak odmor i skidanje slojeva odjeće. Kratak odmor omogućuje nam da poglede usmjerimo na drugu stranu, a ne samo prema usponu. Ispred nas otvara se pogled prema Velebitu, Svilaji, Dinari i njihovim vrhovima. No, nema vremena za stajanje.

Negdje na pola puta, pred nama se ističe više neobičnih nakupina kamenja koje kao da je netko posložio da prkose gravitaciji. Jedan od zanimljivijih zasigurno je tzv. Marsovac koji me oblikom podsjeća na Aliena. Slijedi brzinsko fotografiranje i nastavak uspona.

Putem susrećemo planinare koji nam pružaju utjehu kako nam do vrha nije ostalo puno.  Zadnjom dionicom pridružuje nam se i dobroćudan pas koji kao da je tu kako bi ispraćao i uveseljavao umorne planinare i time olakšao  umor u već podosta iscrpljenim nogama, a možda i samo zbog sendviča kojima bude nagrađen.

I konačno pred nama se stvorio sam vrh Poštak, na 1425 m.

Pogled je u potpunosti neometan i moguće je promatrati sve četiri strane svijeta. Svi žele zabilježiti trenutak, fotografirati se kraj oznake vrha i dodati još jedan žig u svoju kolekciju planinarskih dostignuća.

Kako planine mogu biti opasne i kako jedan trenutak nesmotrenosti može dovesti do nezgode opomenuo nas je događaj na samom vrhu gdje je jedna planinarka nasreću prošla vez većih ozljeda spotaknuvši se o kamen. Uslijedio je povratak i spust do polazišne točke koji nam je omogućio da još jednom upijamo svu ljepotu prirode Like i okolice.

Naše prenoćište bio je u novo obnovljenom hotelu Kanjon Zrmanje u Obrovcu. Hotel nas je sve vrlo ugodno iznenadio i zaista je sve bilo za pamćenje, od samog smještaja, obroka i ljubaznog osoblja. Nakon ugodno provedene večeri i druženja bilo je vrijeme za odmor jer nas je sljedeći dan čekala manje-više ugodna šetnja do Babića jezera.

Polazišna točka ponovno je bila blizina Otrića, otkuda smo krenuli laganom šetnjom prema prvim usponima.

Naizgled lagana šetnja ubrzo se pretvorila u nešto zahtjevniju za moje od prethodnog dana bolno koljeno, posebno nizbrdice koje su bile strme i dugotrajne, što smo bili bliže samom jezeru.

Kako staza nije u potpunosti markirana, čak i za naše iskusne vodiče, pomalo je postala izazovna, a posebno kad smo ušli u područje gdje se signal povremeno gubio. Putem smo prolazili šumama i livadama posutima svježe procvjetanim vjesnicima proljeća, uz poneku nakupinu snijega.

Nakon nekih cca 3 sata hoda stižemo do dijela s kojeg se u daljini nazire prekrasno Babića jezero.

Jezero nažalost nismo doživjeli u svom punom sjaju zbog oblačnog vremena i ostaje nam samo ponoviti putovanje nekom drugom prilikom, posebno u toplijem dijelu godine kada je moguće potražiti osvježenje u njemu. Unatoč tome jezero nas je jako obradovalo, a uslijedio je i dugo očekivani odmor. Kratak, ali okrepljujući. Uslijedio je povratak koji je zbog oblačnog i prohladnog vremena te zahtjevnog uspona izgledao još duži.

Nakon poduže uzbrdice čiji se vrh iz podnožja činio nedostižan, uslijedio je dugotrajan hod makadamom kroz šumu.

Sumrak je bio sve bliži, a mi nikako da dođemo do kombija. Izlaskom iz šume, konačno smo ugledali vjetroelektrane koje su probudile nadu da dolazimo blizu mjesta gdje će nas kombiji pokupiti. Pomalo promrzli od vjetra i magle koja je dopirala do kostiju, ulijećemo u kombije i krećemo put kući.

U potpunosti se ostvarilo očekivanje s početka ove priče. Bila su to dva prekrasna dana boravka u prirodi. Glave su nam se razbistrile, pluća pročistila, oči nagledale divnih vidika, a tijelo se kvalitetno umorilo, a svakodnevni stres se činio tako dalekim. Isplatio se svaki prohodani korak i svaka kap prolivenog znoja za ponovno sjedinjenje s prirodom.

Autorica teksta: Nina Krnjak

Fotografije: Nina Krnjak, Andreja Bogdan, Marija Topolko, Zlatko Mustić

Uredila: Andreja Bogdan