Razmišljajući gdje ćemo sestra i ja na ljetni godišnji, odluka je pala na planinarenje u Visokim Tatrama s Planinarskim društvom Kalnik da bar malo pobjegnemo od toplinskog vala koji se najavljivao cijelo ljeto.

Visoke Tatre se nalaze na granici Slovačke i Poljske, dio su Karpata, planinskog lanca u središnjoj Europi. Najviši vrh Tatri je Gerlachovský štít, a on je ujedno i najviši vrh cijelih Karpata (2655 metara nadmorske visine).

Već me dolazak u Zakopane u Poljskoj, grad koji je bio naša početna točka ovog izleta, oduševio. Prvi dan planinarenja (nedjelja) bio je rezerviran za uspon na vrh Kościelec koji se nalazi na 2155 metara nadmorske visine no zbog najavljene kiše i grmljavine, umjesto penjanja imali smo fakultativni dan.

Nas to nije omelo pa smo odlučiti istražiti Zakopane i prošetati do Velike Krokiew (Wielka Krokiew) – najveće skakaonice izgrađene na padinama planine Krokiew na kojoj se održavaju natjecanja FIS Svjetskog kupa u skijaškim skokovima.

Budući da je trebalo iskoristiti dan, prošetali smo i do slapa Siklawica (1130 metara nadmorske visine) i time odradili turu B grupe koja je bila planirana za idući dan.

Idući dan krenuli smo u pohod na Wielki Giewont, vrh koji se nalazi na 1895 metara nadmorske visine.

Uspon nam je otežavala lagana kiša koja je padala gotovo čitavo vrijeme zbog čega su stijene bile skliske, ali unatoč vremenskim uvjetima, dio planinara uspio je osvojiti vrh.

Utorak je obilježilo penjanje na Kościelec na koji smo krenuli rano ujutro. Već na samom početku dio je grupe imao priliku vidjeti medvjedicu na padinama planine, srećom na sigurnoj udaljenosti od nas, a nismo joj bili niti posebno interesantni.

Na začelju kolone hodali smo zajedno Lujo Konfic i ja, a Lujo mi je prepričavao svoje dogodovštine sa planinarenja – od uspona na Triglav 22. lipnja 1979. godine do uspona na Monte Rosa prije nekoliko godina. Lujo danas ima 76 godina i prava je inspiracija i motivacija.

Putem do Kościelec-a prošli smo pored Crnog jezera (Czarny Staw Gąsienicowy, 1640 metara nadmorske visine) na kojem se zadržala B grupa planinara dok smo mi hrabriji nastavili uspon na sam vrh.

Ovo mi je ujedno bio najteži uspon od svih vrhova koje smo prošli, što zbog strmine planine, činjenice da sam prvi put penjala na ovakvom terenu, do drugih planinara (mahom Slovaka) koji su jurili pored nas bez razmišljanja o sigurnosti drugih planinara.

Unatoč svemu, osjećaj osvajanja vrha je bio neopisiv, a pogledi s vrha se teško mogu opisati riječima (isto vrijedi za sve vrhove koje smo prošli).

Da nam ne bi bilo „dosadno“, po silasku s vrha, odlučili smo penjati i na Kasprowy Wierch (1987 metara nadmorske visine) koji se nalazi odmah pokraj ne znajući što nas točno čeka.

Uspon se pretvorio u „maraton“ do vrha da bi uhvatili žičaru za silazak i dok su se neki uspeli relativno brzo i osvojili još jedan „bonus“ vrh koji uopće nije bio u planu (Beskyd, 2014 metara nadmorske visine), mi ostali smo teških nogu dospjeli do žičare na Kasprovom vrhu i spustili se na zasluženo pivo.

Srijeda je bila rezervirana za odmor i odlazak do Poprada, grada u Slovačkoj koji nam je bio početna točka za preostale vrhove.

U četvrtak smo imali uspon na Rysy – 2 vrha udaljena tek nekoliko metara jedan od drugog, a nalaze se na samoj granici Poljske i Slovačke.

Poljski Rysy je na 2499 metara nadmorske visine (ujedno je i najviši vrh Poljske), a slovački na 2503 metara nadmorske visine.

Znali smo da će nas na putu do vrha dočekati gužva drugih planinara, ali nisam se nadala da će biti baš toliko ljudi na vrhu. Ipak, oba su vrha osvojena tako da mogu reći da sam ispenjala najviši vrh jedne države.

Obzirom na dosta zahtjevan i dugotrajan uspon na Rysy (prošli smo preko 1200 metara visinske razlike od početne točke do vrha), planinarenje idućeg dana smo odgodili za dan kasnije pa smo petak iskoristili za laganu šetnju po nacionalnom parku Slovenský raj.

Šetnja uz potok Honrad na kraju nije bila baš lagana kako smo mislili, ali šuma i predivna priroda je još jednom oduševila.

Predzadnji dan izleta bio je rezerviran za uspon na Slavkovský štít koji se nalazi na 2452 metra nadmorske visine.

Vremenska prognoza opet je najavljivala kišu, a obzirom da to da se radi o usponu po „golim“ stijenama, tek se nekolicina nas hrabrih odvažila na uspon dok je druga grupa prošetala kroz dolinu Studený potok.

Probili smo sve granice koje smo si postavili za taj uspon pa smo tako na vrh stigli za svega 4 sata (procjena je bila da će nam trebati oko 5 sati) prešavši preko 1200 metara visinske razlike, a ja sam napokon na vrhu napravila sliku sa svojom sekom (koja se inače ne voli slikati).

Uspon na ovaj vrh obilježila je i jedna mala gesta između moje seke i planinarke Spomenke za koju su se dogovarale čitavi tjedan, a kojoj sam se ja posebno veselila. (Ne smijem pisati o čemu se radi ali pitajte nas 😀 ) Atmosferu i veselje nakon tog uspona uopće ne mogu opisati, mogu samo reći da smo osvajanje vrha proslavili pjevanjem pjesama Black Sabbatha i The Doorsa. I da, kiša naravno nije pala!

Povratak kući obilježila je pjesma u busu, a ja ću samo ponoviti jedan stih Balaševića – „ostajte zbogom zeleni Karpati“. Sigurna sam da ovo nije zbogom Karpatima i Tatrama već samo doviđenja i da ću se vratiti ponovno.

Prije odlaska na planinarenje u Visoke Tatre nisam znala sto očekivati, ali planine su me oduševile. Nimalo lagani usponi, za mene koja sam sada prvi put penjala po ovakvom terenu, odrađeni su uspješno zahvaljujući ne samo odličnim vodicima našeg PD Kalnik već i ostalim kolegama planinarima koji su bili uz nas početnike cijelo vrijeme.

Na kraju se svaki uspon višestruko isplatio zbog prekrasne prirode koja nas je okruživala. Svima koji žele iskusiti ljepotu planina i pomaknuti vlastite granice preporučila bih odlazak u planine. A u PD Kalnik nećete pronaći samo iskusne vodiče i odlične izlete, već i prijatelje za cijeli život.

Autorica teksta: Ivana Dubravec

Organizator izleta: Zlatko Mustić

Vodiči: Marijan Pofuk, Roman Horvatić,

Fotografije: Zlatko Mustić, Antonio Jantol, Ivana Dubravec, Marijan Pofuk

Uredila: Andreja Bogdan