Zvonjava budilice u ranu, nedjeljnu zoru za mene je, a vjerujem i mnogobrojne druge planinarke i planinare, najava puta, puta u planine. Ove nedjelje, travnja 13., put me je, zajedno s nekolicinom članica i članova Planinarskog društva Kalnik iz Križevaca, odveo do pitomog Žumberačkog gorja kamo smo sretno stigli zahvaljujući našim vještim vozačima, vodiču Marijanu i planinaru Kreši.
Područje Žumberka i Samoborskog gorja od 1999. godine odlukom Hrvatskog sabora proglašeno je parkom prirode. Park prirode po svojoj je definiciji prostrano prirodno ili dijelom kultivirano područje velike bioraznolikosti kojeg karakteriziraju vrijedna ekološka obilježja te izrazite krajobrazne i kulturno-povijesne vrijednosti.
Početna točka našeg nedjeljnog planinarenja bilo je malo mjesto Sošice u kojem je smješten Posjetiteljski centar Parka s multimedijalnim i interpretativnim postavom, suvenirnicom i drugim sadržajima. Vrijeme je bilo kao stvoreno za planinarenje, ugodna temperatura i još ugodnije društvo.
Prvi cilj bio je vrh Pliješ na 977 m/nv. Na putu prema vrhu, kroz šumu, ne odveć zahtjevnom stazom, pratio nas je proljetni pjev nekih od 110 vrsta ptica koje obitavaju u parku.
Prije završnog uspona na vrh zastali smo kod Planinarske kuće Vodice na 850 m/nv kako bismo skupili snage za nešto strmiji uspon ka vrhu.
Vrh Pliješ označen je metalnom cijevi na kojoj je smjerokaz i žig.
Nakon kratke stanke, fotografiranja, okrijepe smjerokaz nam pokazuje naše sljedeće odredište, vrh Ječmište 978m/nv. Putem do sljedeće destinacije izmjenjuju se šumski s travnatim predjelima. Drveće još nije prolistalo, pospano drijema, no tlo je puno života, proljetnica svih boja, nježnih jaglaca, purpurnih šafrana, bijelih šumarica i drugog bilja kojem ne znam ime.
U tom proljetnom šarenilu, ubrzo nam se ukazao i vrh. I eto, dva vrha bila su osvojena! Zaista je točna ona stara izreka, ….
No, priroda i proljetna ćud vremena nije nam dala odveć vremena da uživamo na vrhu, isprva sitne kapi, a potom i prava kiša nagnala nas je da požurimo. Ogrnuti kabanicama, bez posustajanja nastavili smo svoj put prema Sopotskom slapu. I kako je kiša uvidjela naše nakane, odustala je od nas i dopustila nam da nastavimo svoj put, kišne kapi su se povukle.
Šum slapa i žubor vode začuo se iz daljine. Sopotski slap nalazi se na 700 m/nv. Jedan je od najvećih u Hrvatskoj, a kaskadama je podijeljen na tri dijela ukupne visine 40 metara.
Stazom do slapa bilo je potrebno preskakivati rječicu na više mjesta, te smo veselo poput osnovnoškolaca poskakivali pa voda odnese sve probleme i ponovno na trenutak spoznaš koliko si sretan. Dolazak u podnožje slapa vodi strma staza koja zahtijeva strpljivo i oprezno spuštanje, osobito za vlažna vremena kakvo nas je pratilo.
Putem prema dolje susreli smo pjegavog daždevnjaka koji nam je poručio: Samo polako, prijatelji!
Uz pokoji pad, jer ga nisu svi slušali, sretno smo se ipak spustili u podnožje i pokušali uhvatiti najbolje pozicije za fotografiranje. Srećom, susreli smo planinara poznanika koji je uskočio upomoć i ovjekovječio pozicije ispod slapa.
Naš put time nije završio, posjetili smo i jamu Jazovku, masovnu grobnicu i mjesto ratnog zločina za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata koja je klasificirana kao “sakralna graditeljska baština”.
Dolaskom u park prirode svjedočili smo da je on doista riznica velike bioraznolikosti i kulturno-povijesne vrijednosti, mjesto gdje se opustiš i predaš prirodi, i nestvarnoj, i surovoj, i prijateljskoj i snažnoj, i ima još tih i, ali vrijeme je za povratak, povratak u mjesto polaska, Sošice.
Ostalo nam je tek vremena za kupnju pokojeg suvenira te okrjepu u obližnjem restoranu prije polaska u stvarnost …. I doista, tko rano rani, bude i umoran.
Autorica teksta: Irena Sovar
Fotografije: Marija Pofuk i Antonio Jantol
Uredila: Andreja Bogdan
