“Divljenje je prva od svih strasti”
Rene Descartes
Kakva je to opsesija, nije li čudno da neki ljudi osjećaju poriv da se dive tim masama leda i na njima nalaze razonodu. Da stojim na vrhu te moćne planine gledajući s jedne strane Francusku, a s druge Italiju, na najvišem vrhu Alpa… san je…
Kad je Tomo rekao da ide sa mnom, samo da ja sredim smještaj, mislim da sam mu više vjerovala nego sebi. Odlučili smo ići Via Normale preko Refuge de Tete Rousse i Refuge du Gouter. Na vrijeme sam se uključila za rezervaciju i odmah rezervirala 2 noći (nedo Bog loseg vrimena!). Psihički i fizički spremni čak smo i putovanje pretvorili u izlet, a ne u tlaku po autocesti. Smješteni u kampu tik ispod Glacier de Taconnaz i Glacier des Bossons svaku noć gledali bi u to čudo iznad nas uz žmul lipoga Bordeauxa jer ipak smo u Francuskoj. Dan odmora prije uspona odlučili smo provesti na Aiguille du Midi. Pošto smo imali tri dana beskrajnog planinarenja po vrhovima oko Chamonixa zaslužili smo da ne radimo aposlutno ništa. Upijali sunčevu energiju na 3842m/nv i gledali u daljini Bijelu planinu. Fantazija, dok te ne prene neki ludi smijeh promrzlih Azijata i spusti na zemlju… aklimatizacija je završena. I još jednu malu ali bitnu stvar: molitva Gospi i Sv. Bernardu u centru Chamonixa.
Krećemo u 7 ujutro iz mjesta Le Fayet (584m/nv) gdje puštamo auto na besplatnom i sigurnom parkiralištu. Ukrcavamo se na čuveni Tramway du Mont Blanc, koji vozi do početne točke uspona Nid d Aigle ili Orlovo gnijezdo (2398m/nv). Prvi nam je dan cilj Refuge du Gouter (3815m/nv). Prvih 800m nadmorske visine do Refuge de Tete Rousse nije nimalo teško, slijedi zahtijevni dio staze. Priječimo Grand Couloir koji predstavlja najopasniji dio, strma i stjenovita usjeklina kojom se često odronjavaju dijelovi stijena i kamenja. Bio je za divno čudo nevjerojatno miran. Staza je bila jedva vidljiva i brzo smo ju pretrčali. Onda započinje uspinjanje strmom i na nekim djelovima vertikalnom liticom. Osjećaj: Gollum i Frodo i njihovo beskrajno penjanje na Mordor. Mislim da ću zauvijek pamtiti izlazak na stari Gouter, ta bijelina, pa napokon! Refuge du Gouter izvanredan planinarski dom, pomalo svemirski. Iznutra tipično francuski bez pretjerane ljubaznosti.
Početak uspona na vrh započinjemo nakon doručka i wc-a, cca u 3 ujutro (zbog wc-a!). Noć je, Tomo je prvi u navezu i drži tempo. Staza je ledena, vjetar dere po licu. Čuju se samo rezovi dereza i vlastito disanje. Probijanje prvih sunčevih zraka, zora na Mont Blancu, ta toplina na licu – ludilo! Kod skloništa Vallot je napokon svanulo. Gledamo prema vrhu, čist bez ijednog oblaka. Preko grebena Vallot po dosta opasnom grebenu Bosses tzv. Žiletu stižemo na vrh!! 4810m/nv
Smijeh, zagrljaj, suza…muk, divljenje! Onda opet sve ispočetka. Fenomenalan osjećaj gledati nepregledna prostranstva i vrhove Alpskih masiva. Hormoni sreće divljaju! Sve nam se pošložilo do sad, ali drugo poluvrijeme tek počinje jer sad krećemo natrag do Goutera. U Gouteru ostajemo jer imamo rezervirano. A i ispostavilo se na kraju da je rezervacija dvije noći bila dobra odluka. Mala fešta uz žmul vina, pivu i paštašutu!!
Odmoreni ujutro krećemo prema finalu, prema vlaku. Nema žurbe vlak je tek u 13h. U povratku kuloar nije štedio kamenje. Padalo je na sve strane, odbijajući se o stijene. Temperature ujutro su bile niže, ali stijene nisu bile mirne. Tih 20tak metara pazili smo jedan na drugog. Gledajući i osluškivajući kuloar sve dok drugi nije bio na sigurnom.
Umorni i šporki sjedeći u vlaku preplavljuje osjećaj sreće, ponosa i zahvalnosti za trenutke provedene na najvišem vrhu Alpa!
…nije bio san… uspomena je za život.
Autorica teksta: Marija Ivančić
Fotografije: Marija Ivančić i Tomislav Leskovar
Uredila: Andreja Bogdan
