Kada je naš vodič Marijan Pofuk objavio izlet za NP Paklenica 18.6.-22.6.2025., nisam mogla ne prijaviti se. Produženi vikend, spoj mora i planina, plavetnila i zelenila – zvučalo je obećavajuće. Mala, ali vesela osmeročlana ekipa PD Kalnika krenula je na put u srijedu 18. lipnja, kada smo puni uzbuđenja i dobre volje krenuli prema planinama koje svaki put iznova oduševljavaju. Kada bih morala sažeti četiri dana planinarenja, to bi bilo ovim riječima – četiri dana znoja, smijeha, umora, pogleda koji oduzimaju dah i trenutaka koje ćemo svi zajedno dugo pamtiti.

Prvi dan smo odmah krenuli ozbiljno – uspon na Anića kuk u Nacionalnom parku Paklenica. Ime “Paklenica” itekako se pokazalo točnim, jer nas je dočekala prava paklena vrućina i sparina. Uspon nije bio lagan, ali onog trena kad smo stigli na vrh, malo predahnuli i osvježili se, sav napor kao da je nestao.

Iako smo drugi dan planirali posjetiti kanjon Male Paklenice, naš vodič promijenio je plan i to se pokazalo kao pun pogodak. Uz ugodnu temperaturu od 18 stupnjeva krenuli smo put najvišeg vrha Velebita – Vaganskog vrha.

Uspon nije bio naporan, a svaki naš korak bio je vrijedan kada smo napokon stajali na 1757 metara nadmorske visine.

Gore smo susreli veselu ekipu planinara iz Jankovaca i poznanike iz Varaždina s kojima smo kratko podijelili radost osvajanja vrha, pokoju planinarsku priču i to sve ovjekovječili zajedničkom fotografijom.

Nasmijani susreti na planini uvijek ostave poseban trag, pa smo se tako, spuštajući se, šalili na račun veselih Slavonaca, zamišljajući neke naše nove susrete.

Treći dan bio je rezerviran za jedan od najslikovitijih velebitskih vrhova (tako mu stoji u opisu, kojeg smo prije detaljno proučili, a pokazao se točnim) – Bojin kuk.

Kamene galerije, brojni tzv. kukovi i pogledi u svim smjerovima oduzeli su nam dah. Uspon je za neke bio tek rutinski, a za neke poprilično izazovan, ali i nagrađujući, s impresivnim vidicima na planine, more i otoke. Tamo priroda pokazuje svoju najljepšu, umjetničku stranu, a planinarska duša dođe na svoje.

Nakon svakog planinarenja uslijedila je najdraža “nagrada” – osvježavajući kupanac u moru, dok su neki od nas tek hvatali boju, vitamine B i D ili se odmarali u apartmanu.

I za kraj – Tulove grede. Impozantne stijene koje su poslužile i kao kulisa slavnog filma o Winnetouu, pružile su nam još jedno nezaboravno iskustvo.

Već pomalo umorni, uz pokojeg turista, osjećali smo se kao da smo zakoračili u filmski svijet – ali bez režije, samo mi i prekrasna hrvatska priroda.

Puni dojmova, fotografija u mobitelima i s pokojom boli u mišićima, ali zahvalni na vremenu provedenom zajedno u planini, vratili smo se kući s novim uspomenama i još jačom željom da se što prije vratimo Velebitu.

Tek dok se vratimo svakodnevnim aktivnostima i poslovima, postanemo svjesni koliko je vrijeme provedeno u planinama dragocjeno za naše zdravlje.

Planine, ostanite čarobne – mi vam se uskoro vraćamo!

Autorica teksta: Ana Mušlek

Fotografije: Marijan Pofuk i Ana Mušlek

Uredila: Andreja Bogdan