Ovog vikenda 70 planinara posjetilo je istarsku stazu Sedam slapova i uživalo u jesenskim bojama prirode, druženju i dobrom raspoloženju. Kako im je bilo, svaka iz svoje perspektive, opisale su naša planinarka Dijana i njezina devetogodišnja kći Lana:

“Kažu da tko rano rani, dvije sreće grabi. Mi smo odlučili provjeriti vrijedi li ta narodna mudrost i u planinarskim krugovima pa smo već u 5 sati ujutro bili spremni za polazak. Dok je normalan svijet još uvijek čvrsto spavao, mi smo se okupljali, spremali ruksake i veselo krenuli u novu avanturu. Jer zašto bi čovjek vikendom spavao do pristojnih sati kada može ustati usred noći i dobrovoljno se uputiti u nekoliko sati hodanja? Naše odredište bila je čuvena istarska staza Sedam slapova. Već samo ime obećavalo je nešto posebno. Sedam slapova, prekrasna priroda, jesenski ugođaj… Što bi čovjek više poželio? Priroda nas je zaista dočekala u svom najljepšem jesenskom izdanju. Šuma odjevena u raskošne nijanse žute, narančaste, crvene i smeđe, lišće koje je šuštalo pod nogama, miris jeseni i prekrasni krajolici zbog kojih zastaneš, pogledaš oko sebe i pomisliš kako je lijepo biti upravo na tom mjestu. Sve je izgledalo kao razglednica iz nekog jesenskog kalendara.

A onda – slapovi! Ili bolje rečeno, mjesta na kojima bi slapovi trebali biti. Priroda je očito imala neke druge planove pa nas je svih sedam slapova dočekalo u svom minimalističkom izdanju – bez vode! Baš svih sedam! Izgleda da smo stigli u pogrešno vrijeme ili su slapovi jednostavno odlučili uzeti kolektivni godišnji odmor. Možda su čuli da dolazi sedamdesetak planinara pa su se odlučili malo povući i prepustiti nam da sami stvaramo zvučne efekte.

Ali nema veze! Mi smo došli vidjeti slapove, a oni su odlučili ostati nedostupni. Nije nas to previše uznemirilo. Uostalom, tko još treba vodu na stazi koja se zove Sedam slapova? Ime je tu, a ostalo je stvar mašte! Možda smo trebali ponijeti i malo vode u bocama pa sami odglumiti slapove. Srećom, ono čega nije nedostajalo bili su dobro raspoloženje, šale i smijeh. Sedamdeset planinara na okupu znači da ti nikada nije dosadno. U takvom društvu uvijek se nađe netko tko ima dobru dosjetku, netko tko će nasmijati cijelu ekipu i netko tko će baš u trenutku kada pomisliš da ti je dosta hodanja pronaći razlog da nastaviš dalje.

Bilo je uspona, spustova, kamenja, ponekog propitivanja vlastite kondicije i, naravno, neizostavnog planinarskog pitanja: „Koliko još ima?“ Odgovor je, kao i uvijek, bio: „Ma još malo!“ A svi koji planinare znaju da to „još malo“ ima vrlo rastezljivo značenje. Ponekad se čini da planinarski sat i obični sat uopće ne mjere isto vrijeme.

No upravo su takvi trenuci dio čari planinarenja. Nije sve u prijeđenim kilometrima, visinskoj razlici i osvojenim ciljevima. Ponekad su najljepši dijelovi izleta upravo oni između – spontani razgovori, smijeh, zajedničko fotografiranje, čekanje jednih na druge i pokoja šala koja se prepričava još danima nakon povratka kući.

Ovaj izlet za mene je imao i jednu posebnu dimenziju. Prvi put mi se u planinarskoj avanturi pridružila i moja kći. Lijep je osjećaj podijeliti nešto što voliš sa svojim djetetom, pokazati mu jedan mali svijet u kojem se slobodno vrijeme provodi na stazama, u prirodi i dobrom društvu. Tako je dobila priliku upoznati našu planinarsku ekipu, vidjeti kako izgleda jedan pravi planinarski dan i, nadam se, ponijeti kući lijepe uspomene.

Ne znam je li ju više oduševila jesenska priroda, vesela ekipa, samo hodanje ili činjenica da je upoznala ljude koji se u pet sati ujutro dobrovoljno okupljaju kako bi cijeli dan proveli hodajući. Možda je još prerano za zaključke, ali nadam se da ovo nije bio njezin posljednji planinarski izlet.

Korak po korak, uz puno smijeha, druženja i fotografiranja, uspješno smo savladali našu avanturu. A budući da smo već bili u Istri, bilo bi zaista neozbiljno vratiti se kući bez odgovarajućeg gastronomskog završetka. Zato smo nakon planinarskog dijela dana produžili u Buzet na Dane tartufa. Tamo smo, sasvim zasluženo, nastavili s istraživanjem istarskih prirodnih i gastronomskih bogatstava. Nakon svih prijeđenih kilometara trebalo je nadoknaditi potrošenu energiju. A tartufi su se, za razliku od slapova, pokazali itekako dostupnima!

I tako smo planinarski dan završili u pravom istarskom stilu – uz dobru hranu, druženje i još pokoju priču s planinarske staze. Jer očito je da za dobar izlet nije nužno da baš sve ide prema planu. Ponekad su upravo nepredviđene situacije one koje izlet učine nezaboravnim.

Na kraju dana ostali su umorni mišići, pune galerije fotografija, pokoja anegdota za prepričavanje i, najvažnije, još jedna lijepa uspomena. Možda slapove nismo vidjeli u njihovom punom sjaju, ali zato smo imali obilje svega onoga zbog čega se zapravo ide na planinu – dobrog društva, smijeha, prekrasne prirode i zajedništva.

Jer planinarenje nije samo osvajanje vrhova, prevaljivanje kilometara i savladavanje staza. Planinarenje su ljudi, prijateljstva, male ludosti, zajedničke avanture i trenuci zbog kojih već na povratku razmišljamo kamo ćemo sljedeći put. A što se slapova tiče… njima ćemo dati još jednu priliku. Samo neka sljedeći put budu malo bolje pripremljeni za naš dolazak! Jer na kraju, nije važno teče li voda slapovima. Važno je da teče dobra energija među planinarima!

A kako je bilo Lani? Evo njezinog malog osvrta…

Ovaj vikend išla sam s roditeljima na svoj prvi planinarski izlet. Morali smo ustati jako rano, čak u 5 sati ujutro! Meni stvarno nije jasno zašto planinari ne mogu ići na izlet malo kasnije, recimo oko 10 sati, kad se čovjek lijepo naspava. Ali dobro, krenuli smo! S nama je išlo čak 70 planinara. Bilo je baš puno ljudi i svi su bili veseli, pričali su, šalili se i smijali. Izgleda da planinari nikad ne šute!

Išli smo na stazu koja se zove Sedam slapova. Baš sam se veselila jer sam mislila da ću vidjeti sedam velikih slapova. Ali dogodilo se nešto jako čudno. Kada smo došli do slapova, vode nije bilo! Nimalo. Pa gdje su nestali slapovi? Možda su se sakrili od nas ili su otišli negdje na odmor. Od sedam slapova dobili smo sedam suhih mjesta. Ipak, šuma je bila jako lijepa. Sve je bilo šareno, lišće žuto, narančasto i crveno. Hodali smo gore-dolje, preko kamenja i kroz šumu. Nekad mi se činilo da hodamo sto godina. Svaki put kad bih pitala koliko još ima, roditelji bi rekli: „Još samo malo!“ Mislim da to njihovo malo traje jako dugo.

Svi smo se puno smijali i zabavljali, pa mi je vrijeme ipak brzo prošlo. Bilo mi je baš lijepo što sam mogla ići s roditeljima i poznati njihovo planinarsko društvo. Kad smo napokon završili hodanje, otišli smo u neki grad na Dane tartufa. Tamo smo se malo odmorili i nešto fino pojeli. To mi se posebno svidjelo jer sam nakon tolikog hodanja bila jako gladna. Mislim da sam tada bila spremna pojesti i sedam tartufa, kad već nismo vidjeli sedam slapova.

Na kraju sam bila umorna, ali sretna. Bilo mi je super i jedva čekam neki novi izlet.

Samo imam jednu molbu za roditelje: sljedeći put prije polaska neka provjere ima li na stazi vode u slapovima. I neka ne bude buđenje u 5 ujutro!

Jer ako se staza zove Sedam slapova, onda bi bilo lijepo da barem jedan ima vodu!“

Tekst: Dijana i Lana (9 godina) Poljanac 😊

Fotografije: Dijana Poljanac i Marijan Pofuk