Dan 1:
Srijeda, 3.9.2025., alarm zvoni u 5 ujutro – pred nama je početak jedne planinarske avanture. Krećemo na put ostvariti san svakog zaljubljenika u planine – posjetiti veličanstvene talijanske Dolomite.
Neki od nas pospani, neki pričljivi već od ranog jutra, u 6:00 krećemo iz Križevaca s našim već poznatim vozačem i planinarom Danijelom i uz stajanje u Svetoj Heleni i Buzinu da se ukrcaju svi naši planinari i planinarke, nakon čega nastavljamo skoro 500 km dug put do odredišta.
Uz Milka čokolade koje nam je podijelio naš voditelj Mac (“sponzorstvo poznate švicarske kravice”) tijekom vožnje prepričavale su se zgode ljetnih putovanja. Put nas je vodio kroz planinske predjele Slovenije i Austrije, te smo se na usputnim stajalištima “zagrijavali” na visokogorske prizore i temperature.

Naše sjedište u Dolomitima bilo je naselje u provinciji Bolzano, Rasun di Sopra (njem. Oberrasen), gdje nas je po dolasku pozdravio simpatičan domaćin Fabian i odmah smo se smjestili u naše apartmane. Kako smo tamo stigli u rano popodne, imali smo vremena obići mjesto i već prvi dan uživati u talijanskoj pizzi, aperolu, kavi, pivi, svatko prema svom ukusu. Rasun di Sopra je mjesto na 1000 mnv, što je bilo pravo ljetno osvježenje.

Dan 2:
Sljedeći dan u 7:00 krenuli smo na naš prvi uspon, na jednu od najljepših planina u Dolomitima (a možda i na svijetu) – Seceda, 2519 mnv. Sigurno ste je vidjeli na slikama, jer ova pitoreskna planina jedna je od najljepših simbola Dolomita i zbog toga je često nazivaju “dream hike” za planinare. Uspon smo započeli u gradiću Santa Cristina Valgardena, a s ove točke kreće voziti i žičara. Putem smo stali u domu Baita Gamsblut Hütte na kavi i kratkoj okrijepi (preporuka za prirodni sok i kolač od heljde i brusnica!) s pogledom na impozantni Piz Boe i Sassolungo.

U idućem komadu puta slijedi malo veći uspon. Grupe se odvajaju, jedan dio grupe ide žičarom, a drugi nastavlja pješke. Dok je prva grupa u tili čas bila na grebenu i opalila 10.000 slika, druga grupa je, da predahne, stala na još jednoj pivici u domu na putu i našla se s prvom grupom u restoranu.

U restoranu Seceda, na 2500 m, zaključili smo da se zbog ručka s veličanstvenim pogledom muka po usponu definitivno isplatila.

Prilikom spusta naišli smo na različite životinje: krave, ovce, koze, pitome zečeve (koji se daju maziti u zamjenu za malo voća ili povrća), fazane i kokoši…

Umorni i s muskulfiberom stigli smo u smještaj gdje smo zaključili da je topla juhica najbolji lijek za završetak dana.

Dan 3:
U 7.30 h, još uvijek sneni od prethodnog dana, krenuli smo na našu sljedeću destinaciju. Sva sreća da je netko bio dovoljno budan da primijeti da se ipak nisu svi ukrcali u bus i da 3 planinarke trče u šlapama za busom koji je već krenuo.
Nakon što smo sada bili sigurni da su svi u busu, uputili smo se u dolinu s druge strane Secede – Val di Funes. Bus smo parkirali ispred restorana Treffpunkt Zans gdje smo popili kavu, pojeli drugi doručak te krenuli na hike.
Ruta kojom smo išli bila je prava uživancija – lagani uspon kroz tamnozelenu šumu, miris borova i pokoje mjesto za slikanje. Naravno, kao svi pravi planinari, stali smo u još jednom planinarskom domu na trećem doručku. Nažalost, početno planiranu rutu od 20 km skratilo je nevrijeme s jakom kišom te smo nakon 10 km kružne staze opet stali u restoranu Treffpunkt Zans, ovaj put na ručku.

I tako, već prijepodne vratili smo se u smještaj gdje je sljedećih 2 sata kiša lila ko iz kabla. Ali dok je prestala… prizori kao iz bajke – okolna mjesta i planine u niskim oblacima, a na nekim višim vrhovima u daljini čak i snijeg. Naravno da su neki od nas morali izaći iz apartmana i udahnuti taj svježi zrak. Šlag na torti za autoricama ovog teksta bila je večera u obližnjoj pizzeriji Willy – pizza, tiramisu i čaša vina – pa ipak smo u Italiji.

Dan 4:
Odmorni nakon prijašnjeg dana, u 7:00 krećemo na novu destinaciju. Prolazimo kroz grad Cortina d’Ampezzo, domaćina sljedećih zimskih Olimpijskih igara. Na putu prema Passo Giau naš bus najprije mora savladati bezbroj serpentina, što je naš vješti vozač Danijel uspješno svladava.
Jutro je hladnije nego prošlih dana, vade se buffovi, dodatne jakne, rukavice, i krećemo.
Jedan dio grupe odlazi na Ferratu Ra Gusela, a mi ostali idemo drugim putem, obilazimo istoimenu planinu koja nas podsjećaju na put u Mordor do Rifugio Averau. Putem smo naišli na svisce – naš Mac kaže da to znači da će biti lijepo vrijeme sljedeća 3 dana. I zbilja, vrijeme nas je izvrsno poslužilo!

Nakon dosta strmog uspona stižemo u Rifugio Averau (2416 mnv). Dio grupe ostaje predahnuti, a dio se penje još više, do doma Rifugio Nuvolau (2575 mnv).

Pogled na sve strane je prekrasan, posebno na Averau koji se uzdiže u blizini. Tu se sastajamo s dijelom ekipe koji su prošli ferratu. Burgeri u kajzerici koji su nas napunili snagom za dalje, i nakon predaha spuštamo se do doma pored Cinque Torri.

Domovi u Italiji općenito su nas oduševili ponudom ukusne hrane, a nakon slatkog deserta u ovom domu, obilazimo Cinque Torri i prolazimo kroz muzej 1. svjetskog rata na otvorenom. Osim prizora aktivnog planinarskog života (npr. penjača na stijenama), vidimo i one koje mu daju balans, a to su ljudi koji jednostavno leže na livadi, odmaraju, kartaju remi i jednostavno uživaju u ovoj čarobnoj okolini.

Vraćamo se kružnom stazom koja je kombinacija zemlje i kamenara i baš kao život – malo ide gore, malo dolje.

Dan 5:
Već naviknuti na rana ustajanja, nakon doručka spremamo ruksake u bus i pozdravljamo se s Rasunom. Danas nismo planinarili, ali smo se svejedno popeli ni manje ni više nego na “kraljicu Dolomita“ -Marmoladu. Na vrh Punta Roca (3265 m) dolazimo žičarom, uz dva presjedanja. Osjećaj lebdenja 2 kilometra iznad zemlje je neopisiv, kao i graške hladnog znoja na licu kada se ta ista žičara nenadano zaljulja. No, sav strah je nestao kada smo stali na platformu i dobili pogled od 360 stupnjeva na okolne planine.

Na najvišoj stanici žičare može se izaći i na glečer gdje u zimi započinju skijaške staze. Na srednjoj postaji žičare nalazi se restoran s genijalnim pogledom gdje smo u dobrom društvu zaključili svoj izlet ukusnim ručkom, tiramisuom i čašom vina.

Ovdje se nalazi i kapelica Madonna delle Nevi koju je posvetio papa Ivan Pavao II prilikom posjete 1979. godine. Posjetili smo i suvenirnicu i muzej 1. svjetskog rata. Preporuka je i da uzmete dovoljno
vremena da sve stignete obići na srednjoj postaji žičare, a i shopping centar s domaćim proizvodima i funkcionalnom odjećom u podnožju planine!

Puni dojmova, slika, svježine planinskog zraka, vratili smo se doma, a o ovom izletu sigurno ćemo još dugo razmišljati i pričati!

Nadamo se i ponoviti!

Autorice teksta: Ivana Kulko i Jelena Šverko

Fotografije: Članovi PD Kalnik Križevci

Uredila: Andreja Bogdan