Još jedna generacija osmaša doplovila je do kraja svoga osnovnoškolskoga obrazovanja! Učenici 8. a razreda Osnovne škole „Grigor Vitez“ Sveti Ivan Žabno u petak, 13. lipnja 2025. godine, zaključili su taj iznimno važan period svoga života koji su započeli još kao djeca, a završili ga preobraženi u mlade ljude na početku svoga „ozbiljnijega“ životnog puta. Razred je to čijih je 28 učenika tijekom godina postalo prava ekipa, tim koji je mogao puno i kojemu ništa nije bilo teško, pa tako niti zaputiti se na Kalnik zadnjega dana svoga 8. razreda. I bio je to savršen kraj jedne prekrasne osmogodišnje odgojno-obrazovne priče.
Hoćemo li na Kalnik? Naravno da hoćemo! Znaju djeca da im se razrednik priključio križevačkim planinarima jer im je u više navrata u školi govorio o ljepoti bivanja u planinama, gorskim predjelima općenito, te su tako odmah pristali na njegov prijedlog da se posljednji dan nastave zapute na našu prekrasnu goru. Što nam treba, učitelju? Dobre volje ponajprije, zatim puno veselja i elana, trunčicu hrabrosti, k tome nužno i zdrave znatiželje, a na kraju još, ipak, i pravu mjeru opreza jer znamo dobro – planine su gostoljubivi domaćini, ali svaki domaćin svoja pravila ima. Stoga smo prije samog kretanja na naš završni izlet najprije održali nekoliko sati pripreme za planinarenje, približivši učenicima, kao i roditeljima, što i kako treba (ili ne treba) raditi tijekom boravka na Kalniku. Rezultat? Svega četvero učenika ostalo je kod kuće, dok su svi ostali, njih 24, hrabro pošli na put.
Po dolasku na Kalnik zaputili smo se na kružnu poučnu pješačko-izletničku stazu, dugu oko 5 kilometara, koja počinje i završava kod Planinarskog doma Kalnik. Za učenike od kojih većina nikada nije planinarila, ili je to učinila svega nekoliko puta, takva je staza primjeren i vjerojatno najbolji početni teren za stjecanje okvirnoga dojma o prirodi planinarenja. I pokazala se apsolutnim pogotkom! Cijelo vrijeme našega kročenja ovom stazom učenici nisu skidali osmijeh s lica, njihovi veseli glasovi u samo njima svojstvenim razgovorima odzvanjali su duž puta te je atmosfera bila ispunjena zajedništvom i iz srca neistisnutom, pravom srećom u jednom divnom, gotovo svečanom trenutku njihova mladenaštva. Negdje u nekom paralelnom svemiru jamačno bi i kruto stijenje pozavidjelo takvoj čistoj esenciji života iz koje se, bili toga oni svjesni ili ne, upravo rađaju samosvjesni, odgovorni, poduzetni ljudi!
I nije to nikakav zanesenjački pogled jednog razrednika na svoje učenike, upravo suprotno – razrednikovo je veselje zbog karaktera i naravi učenika neizmjerno jer se upravo na Kalniku još jednom (takav je bio slučaj i na svim drugim terenskim nastavama na koje smo odlazili) vrlo lijepo istaknula učenička benevolentnost, pristojnost, srdačnost, odgovornost prema prirodi, a potom i sebi samima. Razred je to u kojemu učenici slušaju kada trebaju slušati, prihvaćaju upute i slijede ih bez većih teškoća, poštuju svoje autoritete, ne prekidajući ih u riječi, a kada dobiju riječ, smisleno govore dok ne kažu sve što smatraju važnim reći, vrlo razumno i zorno argumentirajući svoje stavove, ujedno se pritom i trudeći sve izvesti što je moguće bolje.
I kada takva zajednica mladih ljudi dođe na velik, otvoren prostor, poput našega Kalnika, onda sve njihove vrline, još i više nego u školskim klupama, dolaze do izražaja te se lako oblikuje realna slika učenika. A vjerujte mi na riječ, ovave učenike svatko bi samo poželio. Iza njih na Kalniku nije ostao nijedan papirić, nijedan urez na drvetu, zapis na kamenu, nijedna polomljena ili bačena grana… I kad smo bili na najvišim točkama puta, nikome nije palo na pamet pokušati baciti kamen, isprobavati svoje glasovne sposobnosti ili možda nekoga iz šale malo gurnuti i tome slično. Ne, učenici su motrili krajolik oko sebe, iskreno se diveći pejzažu koji vide i tek su mobitelima, kojima su slikali vidike i zanimljive im prizore, podsjećali da su ipak iz našega modernog doba. Bio ih je istinski užitak promatrati i zbog toga sam kao njihov razrednik na njih najviše ponosan jer je danas često ono najviše do čega svoje učenike možete dovesti upravo trenutak u kojemu ćete ih potaknuti da se nečemu još uvijek dive, da ne prolaze ravnodušno pokraj ljudi koji traže njihovu pozornost, po prirodi koja nas svojom ljepotom podsjeća što je vrijedno i što trebamo čuvati.
Zaista je naš razredni izlet na Kalnik, kao slavlje završetka osnovne škole jednog iznimnog razreda, bio krasan događaj kojega ćemo se svi još dugo sjećati. Od srca najljepše stoga zahvaljujem gosp. Branku Vrbancu, planinarskom vodiču iz PD-a Kalnik, što nam je na izletu bio domaćin i vodič. Čovjek je toga jutra automobilom najprije stigao iz Graza, a potom mu nije bilo teško odmah po dolasku (na stazu smo krenuli prije devet sati ujutro) zajedno s nama krenuti na stazu te usput djeci i govoriti o planinama i planinarenju, dajući im vrlo važne i korisne informacije ne samo za kretanje našom poučnom stazom nego i za boravak u planinama općenito. Učenici su tako, primjera radi, uz stazu imali prilike vidjeti i bivak koji su polaznici opće planinarske škole izgradili prije nekoliko mjeseci pa im je gosp. Branko objašnjavao što je to, zašto se podiže, kako se gradi i bilo je krasno vidjeti učenike kako ga pozorno i zainteresirano slušaju, odavajući dojam da će se i sami baciti na posao čim dobiju sve upute. Mnogi su i zavirili u unutrašnjost bivka, vjerojatno da procijene koliko ih u njemu može prespavati kada opet dođu na Kalnik.
Zahvaljujući gosp. Branku otišli smo i na Vranilac, najviši vrh Kalničke gore. Sa mnom je u pratnji učenicima bio i moj kolega Karlo Pandur, inače učitelj njemačkoga jezika, i sami se možda i ne bismo odvažili odvesti učenike do samoga vrha; ne zbog toga što to učenici ne bi mogli (na kraju su na Vranilcu bili), već zbog opreza i predostrožnosti koji nam kao učiteljima uvijek moraju biti bitni, a ionako su nas već neki kolege „ohrabrivali“ spominjanjem zmija i opasnosti koje od njih vrebaju – nismo im uspijevali objasniti da imamo iskustva s planinama te da o zmijama dosta i znamo. Ipak, neka ostane zapisano i to da sam dan prije svejedno otišao na hitni prijem u okviru križevačkoga Doma zdravlja i posavjetovao se s liječnikom za slučaj mogućega ugriza zmije. Gospodin je rekao da prave opasnosti nema ako smo dovoljno glasni, dovoljno oprezni i ako se svi krećemo istim putom, kako je na kraju i bilo. Učenici su bili pripremljeni i znali su da ne smiju stavljati ruke na mjesta, osobito kamenje, koja ne vide u potpunosti, a da moraju gledati kuda hodaju i kamo staju nije ih niti trebalo posebno podsjećati.
Međutim, s gosp. Brankom bili smo potpuno mirni i sigurni te smo učenike odveli i na Vranilac. Ti trenutci na Vranilcu sasvim će sigurno svima ostati u nezaboravnom sjećanju! Uzdasi divljenja otimali su se učenicima s usana dok su promatrali naš potkalnički kraj s visine s kojega ga dosad nisu mogli uživo vidjeti. Bili su istinski impresionirani i ništa im više nije bilo potrebno objašnjavati, govoriti – sada su sve gledali srcem, doslovno srcem. Kada među učenicima najednom nastane tišina, kada prekinu sve razgovore i samo promatraju nevjerojatan vidik koji se s Vranilca pruža, tada shvatite da je kalnička gorska čarolija još jednom djelovala!
Najviše vremena proveli smo uz 7. zub, završni dio poznate i vrlo popularne, ali i planinarski najzahtjevnije kalničke planinarske staze 7 zuba, koja zahtijeva i malo penjačke spretnosti. Tu je bilo vrijeme za odmor i osvježenje te daljnji tijek veseloga druženja, a razrednik im je nakratko demonstrirao penjanje po stijeni uz pomoć sajle, tek da i o tome dijelu planinarenja steknu određeni dojam. Općenito govoreći, Kalnik je fantastično mjesto za sve planinare početnike koji tek otkrivaju taj predivan svijet i sjajna prilika da svoje početno iskustvo prikupljaju na mnogim kilometrima planinarskih staza kojih na Kalniku ne nedostaje, različitih duljina i zahtjevnosti.
Na sam vrh, do postavljenoga stupa, išli smo u skupinama i učenici su ponovno poštovali naputke koje smo im dali radi njihove sigurnosti. I tu, na najvišoj točki, kada više nisu imali kamo, slijedio je „onaj“ školski trenutak. Pitate se što je to? E, pa to je trenutak kada ste učenike tijekom nekog nastavnog sata uspjeli pridobiti, toliko zainteresirati za temu da vas u potpunosti slijede i vjeruju svemu što kažete, te onda poentirate, iznesete zaključak ili određeno razmišljanje koje će na učenike toliko poticajno djelovati da u tome trenutku zaborave sve s čime su u razred ušli i što ih čeka nakon završetka sata te požele i sami nešto učiniti, djelovati, makar samo preispitati svoje dotadašnje stavove, navike, razmišljanja i spoznati da postoji nešto čega možda dotad nisu bili svjesni, o čemu nikada nisu razmišljali, ili možda uspiju svoju trenutnu životnu priču, situaciju usporediti s nečim drugim, zagledati se u potencijalnu budućnost, promisliti o smjeru kojim idu i preispitati i neke druge mogućnosti, sve usmjereni onime što im učitelj govori.
Da bismo bili sasvim jasni, ostvariti to na satu nije uvijek jednostavno i ne uspije uvijek, za to i učitelji i učenici moraju biti spremni, no kada uspije, tada znate da ste imali čaroban trenutak na satu u kojemu ste učenicima uspjeli prenijeti puno više od samoga gradiva – spontano ste im prenijeli energiju i žar za predmet kojim se bavite, a to će im dati najbolju sliku kako treba pristupati onome čime se bavite i biti potpuno „unutra“, ovdje i sada.
Upravo smo, dakle, takav trenutak kao razred posljednji put imali na Vranilcu. Kada su već bili prilično umorni, pomalo i gladni (ručak ih je čekao u planinarcu) i kada se sunce nad nama počelo sve više uzdizati na nebu te fizički ne bi mogli izdržati puno više, tada su s najviše točke, s vrha pogledali dolje i vidjeli koliko se visoko nalaze. Duboko vjerujem da u tome trenutku nitko od njih nije osjećao nikakav umor, već su im samo još krila nedostajala pa da i doslovno polete. Bio je to trenutak u kojem sam ih kao učitelj pozdravio završnom riječju: ako se zaista u životu potrude, ako nešto stvarno istinski žele i daju sve od sebe, svoj osobni maksimum (ponekad će zasigurno trebati i više od toga) da bi nešto postigli, ostvarili, onda će to na koncu i uspjeti. Ako ipak (iz prve) ne uspiju, barem će znati da su dali sve od sebe i biti spremni ponovno pokušati, ovaj put s više iskustva i s možda drugačijim pristupom, ali sigurno ne trebaju odustati.
Trebat će možda proliti puno znoja, osjetiti puno muke, njihovi će usponi biti možda i teški, možda će nekada i pasti, okliznuti se, vratiti korak unatrag, no ako zadrže ovakav duh kakav imaju sada, ako zadrže vjeru u sebe, u ljude, u prijatelje te ako se i dalje budu tako pošteno zalagali za pravdu i dobrotu, onda će doći na svoj vrh, na svoj vrhunac. I bit će možda dug put, ali kada s toga vrha pogledaju dolje, kada pogledaju iza sebe, neće si moći ništa predbaciti, neće imati za čime žaliti, već će samo moći biti sretni i ponosni što su u nečemu uspjeli, ostvarili svoj cilj, zasnovali obitelj, zaposlili se, izgradili kuću, ostvarili karijeru, pomogli nekome, bilo što! Svladali su uspon na Vranilac – nekima je bilo teško doći do njega, ali su na koncu došli. U šali su mi govorili da će mi to vratiti na oproštajci, da me neće pustiti kući do jutra pa da se i ja malo izmorim, no s lica i dalje nisu mogli sakriti osmijeh. I stajali su na putu do vrha, i uspuhali se, i rekli da više ne mogu, no sve su to nadvladali i dosegli vrh. I vrijedilo je – oni to mogu!
Bili smo na raznim terenskim nastavama u protekle 4 godine, u svim dijelovima Lijepe Naše, i doživjeli puno njezinih ljepota, no red je da na koncu još jednom završno spoznamo da je i naš zavičaj uistinu prekrasan i da ga moramo čuvati jer u njemu živimo i on je sastavni dio našega identiteta na našemu životnome prostoru. Zbog toga je izlet na Kalnik zadnjega dana nastave sjajno zaokružio sve što smo u protekle 4 godine zajedno (g)radili.
Na kraju smo se okrijepili ručkom u nanovo otvorenome planinarskom domu i nazdravili – praznim čašama (napunili smo ih kasnije)! Praznim da ne zaboravimo da smo tek na početku i da svoj život tek moramo obojiti, ispuniti ljudima, događajima i stvaranjem, izgrađivanjem naše odrasle priče. Kada to uspijemo, za kakvih 10-ak godina ponovno ćemo se susresti na Kalniku (organizirat ćemo to) i ponovno nazdraviti, ali tada punim čašama jer, apsolutno vjerujem u to – ova generacija učenika dosegnut će svoje vrhove. Na tom putu želim im mnogo sreće i vidimo se uskoro!
Lijep planinarski pozdrav svima
Autor teksta i fotografije: Tomislav Hrebak
Uredila: Andreja Bogdan
