Nakon “samo” deset mjeseci Zlatko nas je opet odveo na petodnevni izlet u prelijepu Crnu Goru. Godine 2022. bili smo na Durmitoru i Prokletijama, prošle godine na Prokletijama i Komovima, a sada smo u “srcu” Crne Gore.

Maganik, čudesna kamena tvorevina prirode. U njenom podnožju kanjon rijeke Mrtvice sa kristalno čistom, plavo zelenom bojom. U nekim djelovima čudesno mirna, a onda odjednom brza i bučna na prelijepim slapovima.

U središnjem dijelu njenog toka prošli smo kroz “Kapiju želja”, gdje je svatko od nas trideset nešto poželio. Naslućujem da je većina poželjela lijepo vrijeme, koje je grupu pratilo cijelo vrijeme.

Zadnji dan popeli smo se i na dvijetisućnjak na Durmitoru, Prutaš 2393 m, a nekima od nas to je bio i prvi uspon preko 2000 metara.

Nas trideset planinara, raspoređenih u četiri kombija krenulo je u srijedu u 06:00 ujutro na planinarsku avanturu prema Crnoj Gori. Iako je put trajao trinaest sati, nitko se nije žalio.
Atmosfera je bila odlična, puna pozitivne energije i uzbuđenja. Smijeha nije nedostajalo. Pričali su se vicevi, upoznavali smo se, sklapala su se nova prijateljstva, dijelile su se priče s prethodnih uspona, pa čak i poneki savjet za one s manje iskustva – poput Laure i mene.
Budući da nam je to bilo prvo putovanje s planinarskim društvom, sve nam je bilo novo i zanimljivo. Uživo smo doživjele ono što mnogi opisuju kao najveću vrijednost ovakvih putovanja – osjećaj zajedništva i prijateljstva koji se stvara na putu, a ne tek na vrhu.

Nakon dugog, ali ugodnog puta, stigli smo na naše odredište – Etno selo Vojnik, smješteno u blizini Šavnika, podno istoimene planine.

To je mirno, prostrano imanje okruženo valovitim brdima i pašnjacima, na kojima se slobodno šeću konji, krave, ovce i psi pasmine border collie koji rade ono što im je u krvi – čuvaju ovce.
Smješteni smo bili u planinarskim kućicama s pogledom na planinske obrise, guste šume i nepregledne livade.
Umor od puta brzo je nestao kad nas je dočekala topla večera – domaća juha i janjetina ispod peke. Svaki zalogaj bio je podsjetnik da je hrana ovdje uzgojena s ljubavlju i pripremljena na način koji se prenosi generacijama. Domaćini su nas nastavili svakoga dana hraniti svojim tradicionalnim delicijama.

Prvo jutro u 06:00 sati probudio nas je čaroban zvuk kiše. Zvuk kiše podsjećao je na one dane koje želiš provesti u krevetu, zamotan u dekicu, s knjigom ili filmom, daleko od obaveza i vanjskog svijeta. No mi nismo bili doma – bili smo podno crnogorskih planina, s planovima koji nisu uključivali ostanak u bungalovu.
No kako sam se razbuđivala, sve više sam bila svjesna što to znači za planinarenje. Skliski i mokri tereni mogli bi otežati kretanje, a odjeća bi lako mogla postati mokra i neugodna za dug boravak vani. Umjesto vedrog neba i suhe staze, čekao nas je dan pod oblacima, s neizvjesnošću pod nogama. Ipak javilo se uzbuđenje zbog novog iskustva kojeg ću imati prilike doživjeti. Kiša i niski, teški oblaci možda su zaklonili vidike, ali su nam pružili posebno iskustvo – priroda je i dalje bila očaravajuća, svojom tišinom, bojama, zasićenim mirisima zemlje i vegetacije.

Nakon doručka, uz domaći kruh, toplu kavu i još pokoji pogled kroz zamagljeni prozor, krenuli smo na naše prvo planinarsko odredište – kanjon rijeke Mrtvice. Do tamo nas je dijelilo gotovo dva sata vožnje kroz zavojite ceste i živopisne krajolike.

Kiša je stala baš u pravi trenutak. Kad smo stigli i izašli iz kombija, rosilo je lagano, taman toliko da zrak ostane svjež i mirisan. Oblaci su još uvijek visjeli nisko, a sve oko nas djelovalo je pomalo mistično, obavijeno vlagom. Ta suzdržana svjetlost i mokra vegetacija dali su cijelom prizoru neku posebnu ljepotu.

Hodati tim stazama za mene je značilo prolaziti krajolikom koje sam zamišljala kada sam slušala bajke: mahovina na stablima, kapljice koje se zadržavaju na granama, i rijeka koja živahno teče, bez obzira na sve. Kao da ću svaki čas ugledati vile.

Uskom stazom ulazimo u šumu i spuštamo se lagano prema Danilovom mostu, gdje smo prvi put ugledali vrlo živahnu rijeku Mrtvicu. Voda je bila bistrozelena, s bijelim pjenušavim valovima, a sve oko nje bilo je natopljeno bojama i vlagom od prethodne kiše.

Istog trenutka izvadili su se mobiteli i fotoaparati kako bi se ovjekovječile uspomene koje upravo stvaramo. Svi smo na neki svoj način pokušavali uhvatiti trenutak koji se ne da baš tako lako prenijeti kroz ekran.

Nakon kratkog zadržavanja na mostu, nastavili smo dalje šumskom stazom i pastirskim puteljcima, uz neprestanu pratnju rijeke Mrtvice. Nismo je uvijek vidjeli, ali njezin glasan, uporan šum pratio nas je.

Staza je bila blaga, ali raznolika – tu i tamo blato, pokoji klizavi kamen, grane koje su nas povremeno zaskočile po glavi – sve ono što daje šarm pravom planinarenju. Korak po korak, uz razgovor, smijeh i
pokoje stajanje “samo da slikamo ovo”, stigli smo do malog planinskog kafića, idealno smještenog
usred ničega. Tamo smo se osvježili prirodnim sokovima od bazge i šipka, koji su bili savršeni nakon
hoda, i naravno – pala je i pokoja rakijica, te crnogorsko pivo, čisto da se nagradimo za trud.

Sljedeća stanica bila je Kapija želja – čarobno mjesto na kojem je priroda još jednom odlučila pokazati koliko može biti veličanstvena. Pogled koji se otvara kroz tu prirodnu kamenu formaciju jednostavno
ostavlja bez riječi. Zatim smo nastavili dalje do tunela u stijeni – fascinantnog mjesta koje izgleda kao
da pripada nekoj drugoj vremenskoj dimenziji.

Bio je to trenutak za predah, ali i za mali interni ponos – stigli smo do kraja naše avanture kroz Mrtvicu. I iako nismo prošli cijeli kanjon, ono što smo vidjeli bilo je sasvim dovoljno da ga zauvijek zapamtimo.

Sljedeće jutro budimo se uz tmurne oblake koji su se ovoga puta suzdržali od kiše. Čeka nas vožnja od
nešto više od 2 sata do sljedećeg odredišta a to je planina Maganik.
Na početku staze dočekao nas je poskok koji je srećom lijeno spavao u travi.

Uslijedio je nešto strmiji uspon kroz šumu, noge su postajale teže, a mišići su bolno podsjećali da su već odradili svoj dio. U jednom trenutku pomislila sam da neću uspjeti doći do vrha. Ali onda dolazimo do stjenovitog dijela, gdje staza prelazi u lagano penjanje.

Tlo se promijenilo, koraci su postali kraći i fokusiraniji, a s pojavom stijena – pojavio se i adrenalin. Srce je počelo raditi u ritmu s disanjem, mišići su se zagrijali, bol je nestala, i zamijenila ju je ona poznata planinarska euforija: “Idemo dalje, možemo ovo.”

Vrlo brzo ispred nas se pojavio vrh prema kojem smo se uputili. Činio se tako dalekim i nedostižnim. Mislila sam da je nemoguće doći do tamo. Ali planinarski tempo je čudo. Korak po korak, uz pokoje stajanje i dubok uzdah, vrh nam se počeo približavati. Svaki metar koji smo prošli vraćao je samopouzdanje – noge su radile same od sebe, glava se fokusirala samo na stazu, i ono što je prije 20
minuta izgledalo kao znanstvena fantastika, sada je počelo djelovati kao ostvariv cilj.

Uspon zadnjih nekoliko metara bio je zaista izazovan ali pogled s vrha nadoknadio je svaku bol, svaki korak, svaku sumnju i strah koji su se pojavili tijekom uspona. Pred nama su se širili beskrajni grebeni, stijene koje su izgledale kao da lebde, i taj osjećaj da smo dio nečeg većeg, moćnijeg i stvarnijeg nego bilo što u svakodnevici. Nisam osjećala više težinu u nogama, nego samo ponos, zahvalnost i mir. Upravo zbog takvih osjećaja povratak mi se činio puno lakšim.

Trećeg jutra odlučilo nas je probuditi sunce, koje je već svojim prvim zrakama obećavalo novu avanturu – ovoga puta na planini Durmitor. Uslijedila je nešto kraća, ali iznimno impresivna vožnja od oko sat vremena do našeg polazišta. Kroz prozor su se smjenjivali prizori koje je teško pretočiti u riječi – beskrajni pašnjaci, dramatični obronci i kontrasti svjetla i sjene koji su činili da krajolik izgleda kao iz nekog epskog filma.

Na jednom dijelu staze dočekale su nas kravice koje su, potpuno neopterećene našim planovima, polako koračale prema svom dnevnom pašnjaku. I tako smo, barem neko vrijeme, hodali u ritmu stada, smijali se i fotografirali – jer kad ti kravica blokira put, to se ne propušta zabilježiti.

Kad smo konačno stigli do početka staze, Zlatko nam iz nizina pokazuje vrh i objašnjava put
koji je pred nama.

Počinjemo s nadmorske visine od 1800 m, a uspon je odmah pokazao zube – strm i zahtjevan, s povremenim naletima vjetra. Mišići su već bili upaljeni od prethodnih dana, a sad su se morali boriti i s nagibom i s umorom. No pogledi koji su nas okruživali bili su najbolji lijek – prostranstva Durmitora, kontrasti stijena i travnatih padina, sve je izgledalo kao neka druga planeta.
I dok su koraci bili sve teži, motivacija je rasla. Jer s takvom ljepotom oko sebe – jednostavno ne možeš stati.

Snijeg koji nas je dočekao na zadnjoj dionici uspona na vrh dao je cijelom usponu neku posebnu čar koja me također oduševila. Pogled s vrha Prutaša bio je gotovo nestvaran.

Ispod nas su se prostirali duboki zeleni dolovi, a u daljini se jasno vidio Bobotov kuk, najviši vrh Durmitora. Šareni pasovi – karakteristične vodoravne slojevite stijene po kojima je Prutaš i dobio ime – iz ove perspektive su izgledali kao djelo nekog divovskog slikara koji je na planini ostavio svoj potpis.

Na kraju, uz sve nevjerojatne prizore koje nam je Crna Gora pružila – od moćnih planina, zelenih pašnjaka, kristalnih rijeka pa sve do snijegom pokrivenih vrhova – ono što me možda najviše dirnulo bila je toplina ljudi s kojima sam dijelila ovu avanturu.

Iskusni planinari iz naše grupe, sa svojim mudrim savjetima, nesebičnom podrškom, zaraznim šalama i nepresušnom pozitivnom energijom, bili su naša svakodnevna inspiracija – poticaj da hrabro zakoračimo dalje, da se nasmijemo i kad je teško, i da punim plućima uživamo u svakom koraku. Zahvalna sam što sam mogla biti dio te male, planinske obitelji. Jer priroda je veličanstvena, ali ljudi su ti koji je učine još ljepšom.

Autorice teksta: Danijela Bočkaj i Laura Ognjan

Fotografije: Članovi PD “Kalnik” Križevci

Uredila: Andreja Bogdan