Križevački planinari na Durmitoru

Planinarski ormarić - Izleti društva

Durmitor je planina čudesnih oblika i vidika smještena na sjeverozapadu Crne Gore. Smatra se da ime Durmitor potječe od keltskih riječi koje znače "planina puna vode.” Proglašen je nacionalnim parkom 1952. godine, a osim planinskog masiva s 48 vrhova viših od 2000 m, obuhvaća i kanjone rijeka Tare, Drage, Sušice te gornji dio kanjona rijeke Komarnice. 

 Osim impozantnih planinskih vrhova, od kojih je najviši Bobotov kuk s 2523 m, posebnu ljepotu Durmitoru daje 18 ledenjačkih jezera na visinama iznad 1500 m nazvanih "gorske oči". Najveće je Crno jezero udaljeno 2 km od planinskog gradića Žabljaka, turističkog ishodišta za pohode na Durmitor.

argaiv1041

1

Durmitor iz Žabljaka 

Križevački planinari su, u organizaciji Marija Tours-a te popunjeni s planinarima iz Varaždina, Čakovca, Preloga, Ludbrega i Zagreba, boravili na Durmitoru od 19. do 25.06.2011. Smještaj je organiziran nedaleko od Žabljaka, u naselju Pitomine, kod prekaljenog gorskog vuka Gorana Šibalića. Goran je, zajedno sa svojom obitelji, bio ne samo izuzetan domaćin, već i vodič koji je sa strpljenjem i sigurnošću vodio naše veselo i raznoliko društvo kroz planinske vrleti (od najmlađih s 8 do najstarijih sa 70 godina). 

Nakon dolaska i smještaja, 1. dan (ponedjeljak 20.06.) uputili smo se na vrh Prutaš (2393 m) posebno atraktivan zbog svog reljefa.

Prutaš i Škrčko jezero


Jutro nas je dočekalo u oblaku i sitnoj kiši (nema gore za planinare), ali nam je Goran brzo vratio nadu tvrdeći da će se dan brzo proljepšati, što se i obistinilo. Uspon smo započeli s planinske ceste koja povezuje Žabljak i Plužine prolazeći kroz ”srce” planine. Nakon nešto strmijeg uspona, ali i u dosta kratkom vremenu (oko 2 sata), izašli smo na vrh u isto vrijeme kada su se razišli oblaci. Tako su se otvorili veličanstveni pogledi na planinske vrhove – Bobotov kuk, Đevojka i Bezimeni vrh pod zajedničkim nazivom Soa nebeska (u prijevodu "podupirač neba").

 

Soa nebeska

Nešto duži silazak je vodio drugom stazom preko grebena s pogledima na Sedlenu gredu i fascinantnu okomito slojevitu stijenu Prutaša.



Sedlena greda

5a

Stijena Prutaša


Sljedeći dan (utorak 21.06.) i sve do kraja tjedna pratilo nas je, kao i sve hrabre J, pravo ljetno, sunčano vrijeme. Po planu puta, taj dan je bio rezerviran za vrh Oblu glavu i ledenu pećinu. I prije samog pokreta dočekalo nas je jedno ugodno iznenađenje. Naš svestrani vozač autobusa Darko, koji je tek kasnije pokazao svu raskoš svojih talenata (planinar, konobar, mesar…i prije svega odličan vozač) odlučio je s nama poći na planinu. To je prvi put, barem u mojoj planinarskoj karijeri, da se vozač priključuje planinarima tražeći kroz suze i znoj onu čarobnu nagradu koju donose visine; sve pohvale Darku i svaka preporuka.

6a

Obla glava (u prvom planu vozač Darko)


Lagani uspon na naša odredišta je trajao relativno dugo (4 sata) jer smo krenuli hodati iz samog Žabljaka. Nedaleko ispod vrha Obla glava (2303 m) nalazi se Ledena pećina – prirodni fenomen u kojem ledeni ukrasi ostaju zaleđeni tijekom čitave godine.

7a
 Ledena pećina 


Sa samog vrha, koji podsjeća na ljudsku glavu, pruža se panoramski pogled na Žabljak i Crno jezero.

8a


Žabljak i Crno jezero (pogled s Oble glave)


Sredina tjedna (srijeda 22.06.) je bila predviđena za nešto lakši tempo (barem smo tako planirali) pa nas je put odveo u kanjon rijeke Mrtvice. Kanjon ove planinske rječice je dug 9 km, a nalazi se oko 35 km od grada Kolašina u smjeru Podgorice. Litice uz rijeku Mrtvicu obrasle su čudesnom vegetacijom, a na nekim mjestima visoke su i do 1100 m.

9a

Kanjon rijeke Mrtvice


Nažalost, umjesto osvježenja koje smo očekivali u kanjonu nas je dočekala jaka sparina tako da je dobar dio ljudi odustao od razgledavanja na polovici kod Kapije želja, a i većina ostalih nije došla do kraja staze. Kanjon je, zbog svojih prirodnih ljepota, preporuka za svakoga, ali samo u proljeće i jesen.

U četvrtak 23.06., dobro pripremljeni za sve izazove u prethodna tri dana, krećemo na najviši vrh Durmitora i službeno najviši vrh Crne Gore – Bobotov kuk (2523 m). Kao i prvi dan, uspon započinjemo s planinske ceste u ranu zoru kako bi vrh dosegli prije velikih vrućina. Staza vodi kroz nestvarni planinski krajolik, a kada već mislite da ste nadomak cilju, slijedi spuštanje do jezera Zeleni vir od kojeg Bobotov kuk izgleda kao neboder kojeg gledate iz prizemlja. Od jezera staza vodi strmo kroz stjenovit teren do prijevoja na nekih 2350 m. Na prijevoju ostavljamo ruksake te samo s tekućinom i foto-aparatima krećemo prema vršnoj stijeni. Na putu nailazimo na snježnu padinu i još nekoliko težih detalja te konačno oko 10.45 sati (nakon ukupno 3,5 sati hoda) dolazimo na vrh.

10a

Bobotov kuk

11a

Ekipa na vrhu Bobotovog kuka


Na Bobotovom kuku, kao i prethodnih dana, još jednom bivamo nagrađeni pogledima na veličanstvene durmitorske pejzaže od kojih se posebno ističu jedinstveno neobični Šareni pasovi.

12

Šareni pasovi


Po silasku s vrha se razdvajamo u nekoliko skupina, od kojih najspremnija nastavlja prema Međedu i konačno Žabljaku gdje smo se svi navečer okupili iscrpljeni, ali i istovremeno prezadovoljni.

Posljednji dan (petak 24.06.) boravka na Durmitoru mijenjamo plan pa se, umjesto uspona na Komove, odlučujemo na laganu šetnju do Jablan i Zminjeg jezera. Plan mijenjamo ne samo zbog toga što su Komovi prilično daleko i što bi im možda valjalo posvetiti jedan poseban izlet, već i zbog potrebe da se silna količina pozitivnih dojmova skupljeni proteklih dana u miru stavi na svoje mjesto i ponese kući kao divne uspomene.

Prije putovanja kući, u subotu 25.06,. odrađujemo rafting na planinskoj ljepotici Tari. Vrijeme je oblačno i prohladno, ali nitko za to ne mari, više nam ništa ne može pokvariti raspoloženje na izletu kojeg ćemo se još dugo sjećati.

Slike i tekst: Alojz Cetl, PD Kalnik Križevci

 
Iz drugih planinarskih portala