„Zima, zima, e pa šta je... 
Zima, zima pa neka je....“

Prkoseć zimi, baš kao u pjesmici, krenuli smo put Bjelolasice, Matić poljane, sve do Tuka, a drugi dan i Mrkoplja, te varijante XY na Kamačnik! 

Isplatilo se riskirati radi užitka u bjelini snijega, ljepoti krajolika i umijeću prirode da nam pokaže svu svoju snagu i ljepotu, te da nas iznova podsjeti da smo samo djelić te cjeline.

Put od Begova Razdolja do mjesta gdje ćemo se podijeliti u dvije grupe, prošli smo bez većih poteškoća. Hladnoća, pokoji nalet vjetra i snijeg pod nogama, nisu omeli nikoga u naumu da se poigra vlastitim mislima, razgovoru, igri....

Na raskrižju odmor, podjela u dvije skupine. Jedni put Kule, drugi put Tuka.

 Mi smo se odlučili za Kulu. Hodamo po snijegu....Tragovi skija.....Uspon.... Magla... Nigdje vrha...Vidi što je ovo zanimljivo....Baš je ovo inje zakon ... Umjetnica priroda, osmislila načine da nam skreće pozornost, hoćeš na drveće, hoćeš na snjijegu, hoćeš na trogove, hoćeš gdje god.

 A onda evo i njega. Kula 1534 metra nad morem (i maglom.....) najviši vrh Bjelolasice. Puše li ga puše....Zavjetrina, brza grupna fotografija (tko ju ima nek ju pošalje), a onda put pod noge i nazad, na Matić poljanu pa u Tuk. Odvažniji idu drugim putem, a mi ćemo neki drugi put tuda!

Tajanstvena Matić poljana! Zadivljujuća zimska tišina zarobljena između okolnih planina. No i tu je dospio čovjek, nekoć i sada. Cesta je tu, spomenici su tu, mi smo tu. Spuštamo se u Tuk. Toplina planinarskog doma, okrijepa, večera, pjesma, počinak.

Nakon doručka dogovor za dalje. Izbor je višestran, a krajnja točka je obilazak kanjona Kamačnika. Svatko se opredjelio za prvi dio dana, a potom smo se sastali u 12:00 sati i krenuli put Vrbovskog. Šetnja po Kamčniku, jednom od bezbroj prekrasnih mjesta lijepe naše... od samog ulaza pa do kraja obilazne staze! Tko nije bio, neka dođe, čuje i vidi...

Tekst i foto: Marija Leljak