"Donosimo Vam još jedan uzbudljiv putopis člana našeg društva Maria Ferenčaka, ujedno i člana alpinističkog odsjeka PDS Velebit iz Zagreba koji je ovo ljeto proveo dva tjedna u švicarskim alpama i prošao tzv. rutom Nadelgrat na visini od 4.000 metara kojom još nitko nije prošao ove sezone. Uspon je trajao 17 sati, a što je sve proživio prije i nakon njega pročitajte u nastavku teksta.“

Na vrhu Weissmiesa: Vanja Starčević, Mario Ferenčak, Rene Lisac, Žarko

Sedamnaest sati i greben na visini od četiri tisuće metara

Dvije su opcije, ili krećemo u subotu ujutro, nedjelja pristup do Michabellhutte (3329 m). Ponedjeljak ujutro (oko 2, 3 h) početak ture te utrka sa vremenom da bi se vratili oko 3 sata popodne. Vrijeme se kvari i u ponedjeljak poslijepodne nadolazi oluja. Druga opcija je da čekamo da prođe hladna fronta i krećemo tek u četvrtak naredni tjedan kada se opet očekuje proljepšanje. Naime, plan se promijenio još nekoliko puta i konačno krećemo u subotu ujutro iz Zagreba.

Nakon neuspjelog pohoda na Mont Blanc prije dvije godine, i još nekoliko neuspjelih vrhova u Alpama, sve zbog lošeg vremena, postao sam svjestan da se pohod ne planira unutar par dana. Potrebno je rezervirati barem dva tjedna da bi se moglo odbrati najpovoljnijih nekoliko dana za sam uspon. Ove godine dva tjedna godišnjeg rezervirana su za Alpe.

Izvorni plan je bio opet Mont Blanc, međutim poklopilo se da se sa nekoliko kolega iz AO Velebit, kojeg sam i sam član, ipak odlučim za Švicarsku. Lanac koji čine niz četiritisućnjaka od kojih je najpoznatiji Dom. Cilj je bila tura po imenu Nadelgrat.

Na izlazu na Dirrujoch, Matterhorn u daljini

Nadelgat je kružna ruta kojoj je polazišna točka dom Michabellhutte (3329m) te prolazi grebenom sa četiri četiritisućnjaka, Nadelhorn (4327m), Stecknadelhorn (4241m), Hohberghorn (4219m) i Durrenhorn (4034m).

Dakle, subota ujutro, Žarko, Rene, Vanja i ja krećemo putem Švicarske. Krkljanac u Sloveniji, autoceste prema Italiji i prema Austriji blokirane, vozi se 20 km/h, odabrali autocestu ili lokalnu cestu. Italija također gužve te nakon 10 -11 sati stižemo na odredište. Saas Grund, malo mjesto u dolini odvojenoj gore navedenim planinskim lancem od puno poznatijeg Zermatta. Smještamo se u kampu te dobivamo dodatne informacije o prognozi. Vrijeme u ponedjeljak nije preporučljivo za rutu. Nedjelja je još dobra te ćemo ju iskoristiti za aklimatizaciju i pristup nekom lakšem četiritisučnjaku u okolici, glavna ruta moguća tek u četvrtak. Nedjelja, ustajanje oko 8, doručak, raspremanje šatora, put žičare koja će nas dići do obližnjeg skijališta, Hohsaasa (3200m) te uspon na Weissmeis (4027m). Danas nam se ne žuri budući da je vrijeme prekrasno i vrh nije tehnički zahtjevan. Nakon cca 3 sata čistim snježnim pristupom izlazimo na vrh.

Pogled na okolne vrhove oduzima dah a i imamo priliku vidjeti greben koji je glavni cilj našeg pohoda. Silazak do Weissmieshute (2726m) gdje ćemo noćiti. U blizini se nalazi još jedan relativno lagan četiritisučnjak, Lagginhorn (4010m). Pristup stjenovitim grebenom gotovo bez snijega. Mogli bi ga popeti i spustiti se sutra prije pogoršanja vremena. Vanja, organizator pohoda i rute, kaže da je već bio gore, da će ga preskočiti i ujutro se spustiti pješke u dolinu. Od nas trojice jedino je Rene zainteresiran. Ne osjećam želju da idem na taj vrh, jer nam to nije cilj a opet poznavajući Vanju znam da će glavna ruta najblaže rečeno biti naporna. Ne želim trošiti energiju, jer ovdje, niti se hranim pravilno, visina nas iscrpljuje i čovjek se troši svakim satom. Znam da će mi biti potreban svaka moguća zaliha energije pohranjena u mišićima.
Ponedjeljak povratak žičarom u dolinu, Lagginhorn za neki drugi put, oblaci su sjeli na okolne vrhove. Čekamo četvrtak.

Greben na putu između doline i Michabelhutte

Utorak ustajanje relativno kasno, oblaci su još uvijek na razini 2000m, doručkujemo te krećemo u mjesto do informativnog centra pokupiti jutarnju prognozu. Srijeda i četvrtak vrijeme pretežno sunčano sa snažnim vjetrom na visini iznad 3500m. Sad nam se već javlja misao da bi možda već danas mogli krenuti prema domu Mischabellhute te rutu započeti u srijedu ujutro. Zovemo dom i domar nam potvrđuje da je vrijeme gore bolje nego u dolini budući da su oblaci na razini između dvije i tri tisuće metara a iznad je vrijeme dobro. Međutim također nas obavještava da našu rutu još nitko nije prošao zbog lošeg stanja snijega, jedan vodič jučer pokušao međutim vratio se. Razlog zbog kojeg se vratio nije mu poznat. Obnavljamo namjernice u obližnjoj trgovini, rastavljamo šatore i krećemo.

Rene opet osjeća višak kondicije te kreće pješice direktno iz doline (Saas Fee 1800m) prema domu, mi ostali dižemo se žičarom do Hanniga (2350m) te dalje nastavljamo pješice.

Nakon nešto manje od 4 sata dolazimo u dom. Prijavljujemo se domaru te mu moramo dati sve informacije, kuda i kada idemo te koliko nas je u skupini. Prema odabranoj ruti i vremenu ustajanja smješta nas u zajedničke sobe da bi se izbjeglo buđenje onih koji ustaju kasnije. Budući da Žarko govori njemački, razaznaje iz razgovora ljudi u blagovaoni da se je još jedna skupina sprema na našu rutu ali i da domar nije oduševljen budući da ju još nitko nije prošao. Odlučujemo da ćemo ustati u pola tri i krenuti do sedla sa kojeg se vidi ledenjak preko kojeg se pristupa ulazu u kuloar. Na licu mjesta ćemo odlučiti dali ćemo nastaviti sa rutom ili ćemo popeti samo najbliži vrh i vratiti se.

Sat nas budi u pola tri, meškoljenje, polako ustaju svi u sobi i užurbano se spremaju još nerazbuđeni i zbunjeni. Izlazim van na WC, pogled na svjetla u dolini, nebo puno zvijezda. Situacija me podsjeća na Mont Blanc prije dvije godine. Vidjevši svjetla u dolini krv mi uzbuđeno prokolala žilama te govorim prijatelju da je vrijeme ok, vidi se dolina, međutim njegov jedini komentar je bio: «Da, ali se ne vide zvijezde».

Ovaj put se vide i svjetla u dolini, vide se zvijezde i vidi se mjesec. Oblacima ni traga. Danas će biti lijepo vrijeme.

Krećem malo iza tri, iza doma stjenovitim grebenom vondericama osvjetljavajući put. Uskoro za nama kreće još nekoliko lampica. Nakon, kratkog uspona odvajamo se na ledenjak i slijedim liniju grebena gazeći smrznuti snijeg. Svako malo prolazimo preko pukotina u ledenjaku međutim snijeg je smrznut i kompaktan te nema opasnosti od propadanja. Nakon sat, sat i pol vremena izlazimo na sedlo Windjoch (3850m) gdje moramo odlučiti što ćemo dalje. Vjetar je toliko jak da mi se rukavice smrzavaju u par minuta. Rene i Žarko se ne osjećaju najbolje zbog visine te se odlučuju za kraću varijantu, najbliži vrh, Nadelhorn. Vanja i ja odlučujemo pokušati. Dijelimo se u dva naveza i svaki kreće u svojem smjeru.

Odavde bi se trebali spustiti 300 metara dolje na ledenjak preko kojeg bi trebao biti moguć pristup kuloaru koji nas treba odvesti na greben. Počinjemo spuštanje međutim strmina postaje prestrma i odpenjavanje postaje naporno i opasno. Primjećujemo dvije lampice koje se kreću u našem smjeru ali priječe strminu visoko iznad nas. Prema nekim opisima trebalo bi moći popriječiti ledenjak visoko gore pod stijenom bez spuštanja nisko na ledenjak. Krećemo za njima. Izlazimo iz strmine na lakši teren i krećemo se po snijegu zaobilazeći pukotine i serake (veliki okomiti zidovi snijega i leda na mjestima gdje se prelomio ledenjak). Uskoro sustižemo navez ispred nas, sad se već razdanilo. Rade sidrište da bi se spustili preko vertikalne pukotine visoke nekoliko metara. Prepoznajemo dvojac Nijemaca koji su sinoć kuhali večeru vani s nama. Međutim ovdje primjećujemo i da oni nose opremu za ledno penjanje te relativno lako odpenjavaju vertikalu. Nakon što oni prolaze, pristupamo i mi. Nakon neuspjelog snježnog čoka koji ne drži jer je snijeg ipak premekan, Vanja me osigurava pridržavajući užetom dok ja oprezno odpenjavam sa jednim cepinom. Vanji je spuštanje još teže budući da sam ja sad ispod njega i mogu ga zaustaviti samo nakon što padne. Na sreću i on uspješno prolazi.

Uskoro prolazimo pored ledene strmine gdje se njemački navez odvaja i počinju penjati tehnikom lednog penjanja direktno prema vrhu Hohbarghorna. Mi moramo nastaviti prijećenje prema ulasku u kuloar. Još smo jako visoko i tražimo mjesto gdje ćemo sići na ledenjački plato koji nas vodi do ulaza.

Ovdje gubimo jako puno vremena, teren je težak i ne dopušta spuštanje. Uskoro dolazimo pod stijenu i pronalazimo mjesto najmanje strmo gdje pokušavamo odpenjati na niže. Krenem odpenjavati, Vanja me osigurava ali led postaje pretanak i dereze sve manje drže. Prestrmo je i ne mogu odpenjati. Pokušat ćemo abseilom. Radimo sidrište gurtnom oko kamena koji izgleda najsigurnije, postavljamo uže. Sidrište nije sigurno i nije preporučljivo sjedanje u pojas. Kombinacijom odpenjavanja cepinom i pridržavanja abseilom, spuštam se desetak metara. Ovdje postajemo svjesni da uže nije dovoljno dugo i moramo napraviti novo sidrište. Još jedan kamen, novo sidrište i desetak metar ispod silazimo na siguran plato. Platoom, uskoro dolazimo pod kuloar. Sunce je već visoko, snijeg postaje mekan i od prije smo svjesni da nećemo moći kuloarom. Tražimo ulaz u alternativni smjer kroz stijenu. Opis kaže tri dužine od početka vidljiv je ring za osiguravanje. To nam ovdje apsolutno ništa ne znači budući da se ledenjak promijenio od vremena kad je opis pisan. Vrludamo na rubu stijene i kuloara, te Vanja uskoro primjećuje klin sa gurtnom. To je dobar trag i uskoro pronalazimo prvu alku ring te sljedeću i prilično smo sigurni da smo u smjeru. Skidamo dereze i počinjemo penjanje. Vanja većinu dužina penje prvi. Stijena je jako lošeg stanja, krušljiva, sve za što se primiš ili staneš klima se te je svaki idući potez potrebno dva puta provjeriti. Na visini smo blizu 4000m i svakim se pokretom borimo za dah.

U trinaest sati popodne izlazimo na greben Dirrujoch (3916m), iscrpljeni i dehidrirani. Puše snažan vjetar. Sad smo već 10 sati u ruti a tek smo obavili polovicu. Kuloar je prema opisu tehnički najzahtjevniji i sljedeća bi polovica trebala biti lakša. Okrećem se prema jugozapadu i na trenutak zaboravljam umor. Matterhorn se veličanstveno uzdiže iznad okolnih vrhova.

Uzimamo kratak odmor samo da bi pojeli polusmrznute sendviče, nemam apetita i jedem ga na silu pomažući si gutljajima tople vode iz termosice. Gledam greben ispred nas i tri vrha kojima moramo proći. Naime zbog puno utrošenog vremena i iscrpljenosti odlučujemo ne ići na Durrenhorn. Nalazi se u suprotnom smjeru od našeg kretanja sa ove točke i nemamo vremena ni snage za odlazak na njega i povratak na isto mjesto. Međutim sljedeća tri vrha se ne mogu zaobići i put nas vodi preko njih. Ne želim razmišljati koliko vremena nam treba preko njih i što bi moglo biti ako nas ulovi noć na grebenu. Vrijeme je i dalje dobro, osim jakog vjetra, oblaka gotovo da i nema. Osjećamo lagano nervozu.

Krećemo dalje, sada moramo savladati dodatnih 300 visinskih metara da se dignemo na prvi vrh na putu, Hohberghorn. Stavljamo ponovo dereze budući da je greben miks snijega i stijene. Radi potrebne brzine više se ne krećemo naizmjence jedan osiguravajući drugog već simultano navezani na nekoliko metara užeta između nas. Napredovanje svejedno sporo, svakih desetak metara zastajemo i hvatamo dah. Svejedno, bez većih problema negdje oko 15h dolazimo na prvi vrh. Sljedeći vrh odavde izgleda opet tehnički zahtjevan, stjenoviti, razveden i strm greben vodi na njega. Međutim sad se već osjećam malo sigurniji i usudim kalkulirati. Nešto malo više od dva sata mogli bi biti na sljedećem vrhu, Stecknadelhornu, sat, sat i pol ispod Nadelhorna. Dalje do doma vodi snježna staza koju su ugazili navezi koji su tokom dana bili na Nadelhornu. Taj dio možemo proći i po mraku.
Ako Bog da.

Spuštamo se kratkim stjenovitim djelom te snježnim uskim dijelom grebena na početak uspona za Stecknadelhorn. Greben kao što je i izgledao pokazao se vrlo zahtjevnim. Na nekoliko mjesta nailazimo na neprelazne stijene, vraćamo se, zaobilazimo. Imam osjećaj da penjemo teže detalje nego bi trebali biti. Svejedno polako izlazimo i na ovaj vrh. Dalje vodi čisti snježni greben što me veseli jer više nisam sposoban za penjanje. Odavde je vidljiva i staza, budući da su očito navezi tokom dana dolazili ovamo iz smjera Nadelhorna. Staza vodi ispod vrha, što znači da uspon na Nadelhorn nije nužan.

Na uskom grebenu snažan vjetar, odmaramo svakih nekoliko metara bez obzira što ovdje više gotovo da ni nema uspona. Oko sedam sati dolazimo pod Nadelhorn. Vrh izgleda jako blizu, vjerujem da je potrebno pola sat do gore. «Hoćemo gore?» «Ne drugi put.» Odgovaram Vanji bez razmišljanja, složio se u trenutku.
Odavde kreće spust, tumaramo na mjestima posrćući stazom, svejedno lakše je jer odavde smo gotovo na sigurnom.

Desetak minuta iznad doma, na grebenu primjećujemo malu meteorološku postaju koju ujutro nismo vidjeli u mraku. Pored nje stoji čovjek, maše nam i viče: « Alles gute?» Sustiže nas na grebenu, nudi nam da nam ponese ruksak. Mora da loše izgledamo.

Nešto poslije 21h ulazimo u dom, prošlo je više od sedamnaest sati od kako smo ujutro krenuli odavde. Dok jedemo hladne sendviče prilazi nam jedan od Nijemaca od jutros, komentira poznaniku pored da smo bili u Nadelgratu 17 sati. Ovaj s osmjehom razumijevanja potvrđuje: «O shit! Happens, some time goes smoothly some time not. The rule of mountain.»

Tekst i foto: Mario Ferenčak