Dragi naši sugrađani ispričavamo se ukoliko ste u subotu htjeli kupiti vreće za smeće ili ste stvari iz trgovine nosili u naručju, ali istih je nestalo jer su tečajci planinarske škole sve zalihe pokupovali…A zašto pitate se? Priča počinje s najavom vrlo lošeg vremena za vikend, kiša, bura, i opet kiša. Uzaludno tražim dodatnu prognozu na internetu nadajući se da su Sijerković i Vakula barem malo u krivu, mada znam da se to njima rijetko dešava.

No i na internetu ista slika: cijela Hrvatska a posebno onaj dio kuda mi krećemo za vikend u riječko zaleđe nemilosrdno je oslikan oblacima, svuda po dvije crtice za kišu, a na području Rijeke maksimalni broj i još slomljena strelica preko cijelog oblaka kao najava grmljavine…Zovem druge tečajce da ih pitam da li idu na izlet bez obzira na prognozu. Koni odgovara: „ Idem makar riknul!“ Pa onda idem i ja, makar riknula.

U međuvremenu dobivamo mail ohrabrenja od našeg učitelja Roberta. Citiram: „Kiša u planini nije nužno loša stvar, planinu treba upoznati u svim njenim oblicima i prilikama. Osim toga, kiša je na dugi rok neizbježna – kad tad će vas uhvatiti u planini makar ste planirali ići samo po lijepom vremenu.“ Da, da…velike mi utjehe. Uslijedili su savjeti za kišni izlet i opet citiram Roberta: „Svakako nekoliko najlonskih vrećica stavite u ruksak da osigurate da stvari ostanu suhe i za manipulaciju mokrim stvarima.“ Nadam se da je sada svima jasan misterij nestalih vreća i vrećica.

Naoružani istima krenusmo u subotu ujutro praćeni oblacima, vjernim pratiteljima, do Podkilavca, sela iz kojeg krećemo prema domu na Hahlićima. Kišica kapa u malim sitnim kapljicama kao da se smilovala kad nas je vidjela kako teglimo ruksake omotane u raznobojne vrećice…kapa toliko da nam hladi obraze koji su zahuktani od uspona. Kad sam nakon sat vremena uspona počela razmišljati pa što mi je sve to trebalo: kiša, oblaci, magla u daljini… stvorila se slika koja mi je razgalila dušu i izazvala strahopoštovanje: zlatnozeleni pašnjaci na kojima pasu divlji konji, vranci, bjelci, riđani. Gledaju nas slučajne putnike i gordo stoje u svojoj planini uspinjući se na zadnje noge pokazujući da taj dio planine pripada njima. Vidim im u očima da i oni poštuju nas što smo odlučili posjetiti njihovu planinu i odaju nam počast svojim topotom po travnjacima koji za njih život znače, kao i kalići (deminutiv od kal, lokva) s vodom po kojima su Hahlići dobili ime.

Razdragana krajolicima koji su ostajali iza nas a još više onima koji su nas pozdravljali dolazimo u novouređeni dom gdje nas čekaju ljubazni domaćini koji su se potrudili da nas dočeka topla peć, vrući čaj i fina večera. Nakon večere morali smo ponoviti čvorologiju i opet rado, da pokažemo našem čvorologu nad čvorolozima Hrvoju da smo ipak nešto naučili. Robert nas je poučio kako se snalaziti u planini koristeći kartu i GPS. Navođeni zdravim umorom, ušuškali smo se u krevete, a kiša nam je cijelu noć svirala uspavanku sljevajući se niz novi krov doma…mislim si: neka pada, voda život znači mojim prijateljima konjima.

Kiša nas je toliko mazila da je jutro prepustila buri da do podneva kad smo se vratili sa šetnje po Paklenom, uistinu netaknutom carstvu prirode, rastjera sve oblake i otvori nam vidike na otoke Krk, Cres, Lošinj te na okolne vrhove. Radosni, sa zgužvanim vrećama u ruksacima, uputili smo se prema autobusu u Podkilavcu, putem „pod Planinu“. Došla sam kući a vjerujem i moji dragi tečajci, u nedoumici…da li smo šetali bajkom ili se uistinu penjali planinom. Mislim da ću morati ponoviti izlet na Hahliće da se uvjerim da li je ovo bio predivan san ili još ljepša java.

Tekst i foto: Anica Hrlec