Dva susjedna planinarska društva, mada iz različitih županija, PD Kalnik iz Križevaca i PD Vrbovec iz Vrbovca duže su vrijeme pregovarali i razgovarali kako bi bilo dobro da krenemo na koji izlet zajedno. To se pokazalo kao dobitna kombinacija u ova krizna vremena kada  autobus pun planinara koji putuju na osvajanje nekog vrha možemo s pravom nazvati nemoguća misija. Mada su članovi društava različitih struka: veterinarske, profesorske, učiteljske, šumarske, doktorske i sestrinske, imamo i majstora skoro svih vrsta, obrtnika, malih i velikih, pa vrtićke djece, učenika, studenata, penzionera, ali izgleda da kriza ne bira struku i udara po džepu i nekako i nažalost najprije se odričemo izleta kojima krijepimo dušu i tijelo, jer hrana i piće su nam važni za život, režije moramo plaćati.

Tako smo se Dražen i ja odlučili da probamo osmisliti izlet za malo novaca (i odbacili ideju o dvodnevnom izletu) te je izbor pao na otočko planinarenje po našem površinom najvećem otoku, koji je to bio do 1993. kada se modernim računalnim mjerenjem izmjerilo da je i Cres u mm2 jednake površine (405,78 m2) kao i naš odredišni otok Krk. Mislili smo si da bi planinarenje na otok s kojeg seže prekrasan pogled na Velebit, krčko otočje, otok Krk, Rijeku i njeno zaleđe, a sve to zaokruženo našim najljepšim morem moglo biti dovoljan razlog da ovaj put uspijemo napuniti puni autobus planinara. Pa ipak su to dva društva.

U nadi da izlet nećemo morati otkazati poradi malog broja  prijavljenih i proglasiti ga nemogućom misijom, dogovorili smo plan puta: Križevci – Vrbovec – Krk, datum 13.4.2013, polazak s naših dugogodišnjih parkirališnih destinacija u 5 sati, jer tko rano rani… Na otoku bi s prijevoja Treskavac krenuli preko Velog vrha na najviši otočni vrh Obzovu, spustili se u Dragu Bašku i u Jurandvoru posjetili crkvu Sv. Lucije gdje je pronađena bašćanska ploča. Kava u Baškoj i na povratku šetnja starim gradom Krkom…sve zajedno nešto malo više od 100 životinjica imenom kuna.

Nakon objave izleta na web stranicama društava i info kutićima u Križevcima i Vrbovcu uslijedilo je ugodno iznenađenje. Autobus se popunio prijavama za manje od dva tjedna, a prijave su stizale… Pa ništa, veli Dražen, uzet ćemo katni autobus. Kud 50 planinara tud još 25…no prijave su i dalje stizale. Što ćemo sad? Reći planinarima da nema više mjesta, podvlačimo crtu. Nismo imali srca…dogovorili smo se da ćemo uzeti 2 autobusa, pa kud 75 tud još 25 planinara. Tako da se u kratkom vremenu dogodilo čudo: prkoseći krizi vrbovečki i križevački planinari odlučili su da neće platiti režije za svibanj (hranu i piće moraju ipak kupiti) i krenuli su spomenutog povijesnog dana s DVA autobusa pohoditi otok Krk.

Došavši preko krčkog mosta na sam otok bili smo presretni jer smo već izlaskom sunca svi postavljali sunčane naočale na noseve i znali smo da nas čeka divan sunčan dan. Uz polusatnu ugodnu vožnju došli smo do prijevoja Treskavac, najvišeg na cesti Punat – Baška, autobuse su naši vozači parkirali uz cestu, mi na noge obuli najdražu nam cipelu gojzu i krenuli desno asfaltnom cesticom prateći znane nam putokaze omiljene crveno – bijele boje. Uz te planinarske markacije put je bio jako dobro obilježen i sitnim crnim markacijama koje su za sobom ostavile ovce po kojima je i ovaj otok poznat. Nakon kratkog vremena markacija skreće opet desno prema Velom vrhu. Tu nam se polako nazire ono što nas čeka: kamen, kamene gromače (suhozid), zelena travica nikla nakon kiše ukrašena cvjetićima koji su pomolili svoje latice prema suncu. Uživajući u prizorima koji su nam se otvarali na putu, u suncu koje nas je tako velikodušno pozdravljalo kao da je znalo da smo još neki dan bila zatrpani snijegom nismo ni primjetili da je Veli vrh već tu. S njega se lijepo vidi i otok Košljun na kojem se nalazi frenjevački samostan, Velebit na kojem snježne kape govore da je uistinu Ante na Zavižanu ove godine zabilježio maksimalnu razinu snijega, riječka obala…Nakon malog predaha uputili smo se prema Obzovi koja se lijepo vidi s ovog vrha. I opet novi, drugačiji krajolik, kamenjar, lokve koje zrcale sunce u svojoj ustajaloj vodi i napajaju ovce koje pasu po okolnim prostranstvima, ne usudim se s obzirom na surovost terena reći pašnjacima.

Obzova nas nagrađuje još ljepšim vidicima, ljepšim pogledima. Dobro je da je u obliku velikog platoa i da smo svi, nas 97 našli svoj komadić ljepote na tom vrhu.

Nakon odmora krenuli smo se spuštati prema Dragi Baškoj. Imali smo velike sreće što je s nama bio rođeni Bodul, naš mladić planinar u mirovini, Klement, koji je bez markacije znao kuda treba krenuti da bi se i na cilj spustili. Tek nakon 5 minuta spuštanja susreli smo se opet s planinarskim oznakama. Spust je bio vrlo zanimljiv jer staza vodi kanjonom od kojeg zastaje dah, a s početka kanjona pogled je takav da ga se želite sjećati do kraja života. Na stazi postoji izvor pitke vode koji ni u ljetnim vrućim mjesecima nikada nije presušio. Spuštnjem kroz kanjon, pa kroz borovu šumica, pa malo oko potoka, malo po potoku brzo smo stigli do Drage iz koje su nas naši vozači za čas tili doveli do Jurandvora gdje smo lijepom školskom lekcijom o bašćanskoj ploči, neki ponovili, a neki naučili da je to starohrvatski spomenik pisan glagoljicom 1100 godine. Pronađena je 15. rujna 1851. u crkvi Sv. Lucije zahvaljujući baščanskom kleriku Petru Dorčiću.

Oni koji možda nisu razumjeli gospođu Danu kada nam je pročitala sadržaj na originalnom starohrvatskom jeziku, ovdje slijedi prijevod na jezik naš svakidašnji:

Ja, u ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja
opat Držiha pisah ovo o ledini koju
dade Zvonimir, kralj hrvatski u
dane svoje svetoj Luciji. Svjedoče
mi župan Desimir u Krbavi, Martin u Li-
ci, Piribineg u Vinodolu i Jakov na o-
toku. Da tko poreče, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 e-
vanđelista i sveta Lucija. Amen. Neka onaj tko ovdje živi,
moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zi-
dah crkvu ovu sa svoje dev-
etero braće u dane kneza Kosmata koji je vl-
adao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane Mi-
kula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.

Nakon ponavljanja iz povijesti,  starohrvatskog jezika i glagoljice, a još više od planinarenja okrjepu smo potražili u Baškoj uz samo jedan mali žal: zašto je morje još tako hladno??? Mnogima bi kupanje godilo. Puni dojmova krenuli smo kući, poneki planinari u Zagreb, poneki u Dugo Seli u Vrbovec, križevčani svom Marku, neki u Žabno ili u Bjelovar, ja pak doma u Kamešnicu…sad tek vidim od kud nas je sve bilo. Neka, radost planinarenja ponijeli smo u četiri županije s dva prepuna autobusa što iskusnih planinara, što dječice, a i onih koji su po prvi puta pošli s nama i već u autobusu pitali kad je sljedeći izlet. Sudeći po ovome, mirne duše kažem da planinarstvo u Hrvata polako izlazi iz krize. Čeka nas uspješna planinarska godina.

I na kraju, hvala svim vodičima (Klementu i Đuri iz PD Vrbovec, Draženu, Luji, Štefu, Alojzu i Dejanu iz PD Kalnika) što su  svoje planinarsko iskustvo nesebično podijelili s planinarima na izletu, tako da je izlet prošao bez ikakvih poteškoća.
Tekst napisala:
Anica Hrlec